nemanja ‘Tarot Funk’ – neodoljivi globtroterski let pulskog genijalca

Kad se spoje utjecaji Thai funka, Afro-funka, anatolijskog (turskog) rocka sedamdesetih i kambodžanskog psych rock šezdesetih, pa se to još dodatno ispreplete sa simbolima Tarot karata dobije se ‘Tarot Funk’. Zvuči li to pretenciozno i pomalo nejasno?

nemanja ‘Tarot Funk’

Naravno da sve spomenuto u uvodu zvuči pretenciozno i pomalo nejasno, no kad se krene u preslušavanje albuma „Tarot Funk“ glazba magično počne pričati svoju priču i sve spomenute utjecaje s različitih meridijana i paralela sklopi u jednu uistinu zanimljivu i originalnu cjelinu za koju bi isprva pomislili da dolazi iz neke još uvijek neotkrivene glazbene točke svijeta, nekog novog Bamaka. No iza svega stoji pulski glazbenik Luka Šipetić koji je uzeo umjetničko ime nemanja, ime koje se pojavljivalo kao mistični alias ovih godina kad je surađivao s grupama Pridjevi i Valentino Bošković.

Luku dobro poznajemo kao izvornog člana grupe NLV, koja je započela kao Nikol, Luka i Vedran, a šira publika malo manje i iz sastava Para Lele. Osim što je gitarist koji je poput džuboksa s kolegom Vedranom Grubićem znao na neformalnim tulumima glazbenika svirati cijelu noć bez da se ponavlja, u što sam se osobno uvjerio nekoliko puta, Luka je istovremeno i veliki digger brojnih, nama manje poznatih i opskurnih scena.

nemanja (na čemu Luka inzistira da se piše početnim malim slovom), po Lukinim riječima nije ni osoba ni bend, već ideja, a ta ideja prvi put je bila predstavljena 2015. istoimenim EP-ijem (na kojem su gostovali Denis Katanec, Dino Santaleza i Nikol Ćaćić i kojeg se također može preslušati na Bandcampu). U odnosu na „Tarot Funk“ taj EP je zacrtao neke okvire, prvenstveno u dimenziji psihodelije koja kao da se bori s hermetičnim okovima ovih prostora, no s albumom prvijencem ideja se potpuno oslobodila i vinula na svoj globalni let potpuno oslobođena svih okova, kako u konačnici i dolikuje punokrvoj ideji.

Stapanje tog glazbenog tripa sa značenjem Tarota dodatni je element nadahnuća koji istovremeno daje smjernice i objašnjenja, ali također otvara i zakučastije puteve u kojem slušateljevo individualno susreće glazbu nemanje. Gledano na nekom općem razumljivom nivou, priča nemanje je metaforička pričao o životu glazbenika, priča o kontrastima uzvišenja koje nudi magija glazbe spram potonuća koje se uvijek tiču (ne)reakcije okoline, bila ona bliža ili dalja.

Za okolinu glazbenik je u većini slučajeva budala. Stoga nije slučajnost da „The Fool“ otvara album, kao što nije ni slučajnost da je slijedi „The Hanged Man“ koja dodatno pojačava bremenitost te sudbine. No to su samo nazivi skladbi. Glazba je druga priča. Glazba je za nemanju svjetlost. A tu svjetlost ustoličuje, ni manje ni više, bubnjarski solo u „The Fool“ na samom njenom uvodu, a potom vintage funk donosi dvoboj gitare i klavijature dok zavijajući vokali u pozadini kao da ukazuju na duhovno prisustvo jednog Ennia Morriconea, da bi s gitarskim solom sve evociralo na neki hommage grupi Cymande. „The Hanged Man“ otvara novi funkoidni galop koji uistinu baca saharski pijesak u uči poput tuareškog bluesa, ali opet kao da više duguje lucidnosti jednog Fela Kutija.

„Lovers“, kao treća po redu, nakon uvodnog rešetanja u pravom trenutku donosi mekoću i smiraj uz predivan solo pjev Lukine gitare, a famozna sineastičnost se nastavlja i kroz „The Wheel Of Fortune“ koja kao da dolazi iz iste zvučne oaze na kojoj se nekada napajao jedan Afrika Bambaataa. Iz tog plesnog jungle beata nemanja s „The Tower“ za sljedeću stanicu bira transcedentno slijetanje na neki od špiceva bliskoistočnih džamija, s bitnom razlikom što i tom melosu daje hipnotički funk ritam.

Kako bi u takvom sijasetu stilova i zvukova očekivali da zvuči smrt i smrad truleži podzemne rijeke Stiks koji je prati? Bi li do bio dub? Naravno da bi to treba biti dub s moćnim ehom glasova i zvukova u daljini (ili podzemlju) koji u svijest dolaze tako ‘sočno nestvarno’. nemanja je to osjetio, itekako. „Death“ upravo ide tim ‘podzemnim i memljivim kanalom’, čime se ne prestaje s iznenađenjima iz skladbe u skladbu iako se album približava svom kraju.

„Justice“ nakon nje kao da progovara birokratskim jezikom u kojem je svaki članak i paragraf točka spoticanja. I nju nemanja slikovito nijansira; te točke spoticanja predstavlja isprekidani funk patern dok zvuk crkvenih orgulja upuhuje monolitnu autoritarnu i neemotivnu hladnoću onako kako samo to zakon zna raditi smrtnicima. Prvi ‘raspad funk sistema’ na albumu donosi pretposljednja, sedmominutna „The High Priestess“ koja ulazi u jazz atmosferičnost. Ujedno je riječ i o prvoj konkretnoj vokalnoj pjesmi u kojoj briljira Nikol Ćaćić, Lukina kolegica iz ugaslog NLV-a, dok dotadašnju prevlast gitare maestralno preuzimaju flauta i soprano saksofon Lea Beslaća. Riskantan, ali ujedno i nužan potez kad je ovakav album u pitanju, ali daleko od toga da je Luka riješio kraj ostaviti nedefiniranim u potpunom otpuštanju artističkih kočnica. Dapače, glavni adut „The World“ upravo je čuvao za sam kraj. „The World“ je pak jedan od najkompliciranijih mišunga na cijelom albumu, a time i ‘odličan sapun’ za poskliznuti se na tom kraju, ali kao što je već zaključeno; nemanja je ideja, a ideja je odlučila da „World“ treba biti lepršavi poziv na ples u kojem se kaleidoskopski prelivaju glazbene boje i utjecaji iz gotovo cijelog svijeta. Fiesta za kraj kroz koju se zrcale ‘glazbene boje’ naše kugle šarene. Konačni zaključak bi možda trebao glasiti da je „Tarot Funk“ apsolutni favorit za ljetni album 2019. godine. Što ga više slušam, sve više sam u to i uvjeren.

Ocjena: 9/10

(Samizdat / Bancamp, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X