Nakon serije ljetnih nastupa, nemanja je (ili su, ovisi smatrate li ih bendom ili drugim ja Luke Šipetića) svoj ‘Voodoo Beat’ u četvrtak konačno predstavio i zagrebačkoj publici. Ovim ‘konačno’ aludiram na činjenicu da je Peti kupe bio skoro sasvim pun, kao i na to da je u pitanju bio stvarno dobar koncert.
Još od raspada sada već dosta zaboravljenih NLV, Šipetića doživljavam poput nekakve glazbene inačice Phileasa Fogga, glavnog lika Jules Verneovog romana „Put oko svijeta u 80 dana“. Sinoćnje putovanje trajalo je bitno kraće, po mojoj procjeni kakvih stotinjak minuta, ali zahvaljujući njemu ‘posjetili’ smo gotovo sve kutke našeg planeta. nemanja tako jednako uspješno i samouvjereno ulazi u afrobeat Fele Kutija, na dijelove razbija funk onako kako su to činili Talking Heads u vrijeme „Fear of Music“ i „Remain in Light“ ili nas upoznaje s muzičkim nasljeđem Kambodže i anatolijskom psych-rock šezdesetih i sedamdesetih.
Dub, disco i tropicalia također su neodvojiv dio njegove pjesmarice, pogotovo aktualnog albuma, a sve to zajedno garantira da mu se na našim prostorima teško može pronaći pandana. Ono čega bi tu ipak moglo biti malo više je glazbena tradicija rodnoga mu kraja iako je sam Luka nerijetko tvrdio suprotno. Naime, da malo kritičarski cjepidlačim, jako bih želio čuti materijal na kojem bi nemanja, primjerice, Istru povezao s etiopskim soulom ili joj dodao zambijsku psihodeliju, opskurne rukavce pop povijesti s kojima je, međutim, itekako dobro upoznat. Iskreno vjerujem da bi njegov izričaj tada predstavljao nešto sasvim originalno i drugačije čak i u svjetskim okvirima.
Kako bilo, sinoćnjem nastupu malo se toga ima za prigovoriti – bend, ovom prilikom pojačan Leom Beslaćem, bio je besprijekorno usviran i spreman da studijske izvornike uzme tek kao predloške i obogati improvizacijama kojih je, barem za moj ukus, moglo biti čak i više. Uz „Voodoo Beat“ u Petom kupeu je na neki način promovirana čitava trilogija pošto smo i s „Tarot Funka“ i „Cosmic Disca“ čuli solidan broj pjesama („The Fool“, „The Wheel of Fortune“, „Zen Sin Fin“ itd.)
Posebno dojmljive bile su izvedbe „Atlas Horasa“ i „Noćnih leptira“, dok je „Terra Magicu“ ispratio singalong čitave dvorane, zbog čega se može zaključiti kako je riječ o nemanjinom možda i ponajvećem hitu. Finu protutežu sačinjavale su snene, skoro pa sasvim instrumentalne kompozicije poput „Euridikinog plesa“, a svakako treba spomenuti i međuigre Lukine gitare s instrumentima ostalih članova, najimpresivnije u slučaju saksofona Ane Kovačić. Ono što je, međutim, i dalje neprihvatljivo je zvuk u Petom kupeu koji je bio uobičajeno preslab, mutan i koji se ne uspijeva popraviti niti poslije toliko koncerata održanih na adresi Trnjanska cesta 5.
Ne znam kojim će putem po završetku trilogije krenuti Luka Šipetić, ne samo zato što nemam sposobnost predviđanja budućnosti, nego i zbog toga što je jednako moguće da na neko vrijeme okači gitaru o klin i snimi potpuno elektronski album, još dublje zaroni u psihodeliju nalik radovima svog drugog benda Para Lele ili, poput Ivana Grobenskog, objavi kolekciju etno pjesama inspiriranih njegovim zavičajem. Što god da odabere, nestrpljivo čekam da čujem.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
