Neprijatelj prelazi zeku ‘Problem je u ljudima’ – bez uvijanja i bez milosti

Novosadski peterac Neprijatelj prelazi zeku s priličnom sigurnošću mogu proglasiti jednim od najboljih punk bendova mlađe generacije, posebno uživo gdje svojim metaliziranim riffovima, ritam-sekcijom brzine Motorheada i višeglasnim pjevanjem refrena u šutku uspijevaju natjerati čak i četrdeset plus veterane poput potpisnika ovih redaka.

Neprijatelj prelazi zeku ‘Problem je u ljudima’

U četrdeset i kusur godina koliko je prošlo otkad su Ramonesi prvi puta zaurlali “hey ho let’s go”, teško se sjetiti kada je bilo idealnije vrijeme za punk, odnosno da s nekoliko frendova odvrnete pojačala i s ona mitska tri akorda krenete jebati sve po spisku mrziteljima, primitivcima, korupciji, kapitalizmu i nebrojenim drugim hororima na koje ćemo, kako je krenulo, uskoro sasvim oguglati.

To se posebno odnosi na zemlje nastale raspadom Juge, čija društvena klima i prosječni mentalni sklop stanovnika bilo kojem obliku glazbene pobune predstavljaju upravo savršeno okruženje. Srpska rock i punk scena takvu je ulogu već odigrala devedesetih, kada su bendovi poput Eyesburna, Goblina, Atheist Rapa ili Novembra sačinjavali iznimno snažnu frontu protiv tadašnjeg režima i bezumlja koje se poput epidemije širilo nekoć bratskim republikama. Premda me se teško može nazvati poznavateljem trenutnih prilika na sceni susjedne nam države, novosadski peterac Neprijatelj prelazi zeku s priličnom sigurnošću mogu proglasiti jednim od najboljih punk bendova mlađe generacije, posebno uživo gdje svojim metaliziranim riffovima, ritam-sekcijom brzine Motorheada i višeglasnim pjevanjem refrena u šutku uspijevaju natjerati čak i četrdeset plus veterane poput potpisnika ovih redaka.

Treći studijski album “Problem je u ljudima” u svakom je pogledu i njihovo najbolje ostvarenje, dobrim dijelom i zbog produkcije, zahvaljujući kojoj su na prethodnim izdanjima redovno zvučali previše ispeglano, na momente čak i malo sterilno. Novih jedanaest pjesama ne ostavlja prostora za takve prigovore pošto u “Borbi”, “Žili vodilji” ili “Pomozi mi” djeluju moćno i razorno kao da će svaki čas iskočiti iz zvučnika i ščepati vas za gušu.

Neprijatelj prelazi zeku mogu se pohvaliti i ispravnim shvaćanjem punka i njegove izvorne, ‘anything goes’ filozofije pa će se u spomenutim stvarima kretati teritorijem hardcore i oi!punka, riffovi “Omče” i “Grešnika” približit će ih hard rocku, dok će u “Ne budi me” poslije laganog uvoda postepeno prebacivati u višu brzinu i završiti nečim što podjednako evocira bendove glazbene korijene i novija rock strujanja. Tu su i druga tradicionalno jaka oružja grupe poput studiozno aranžirane međuigre gitara i tekstova u kojima se na svoje mete obrušavaju bez uvijanja i bez milosti.

“Omča” sa stihovima o trajnoj zakačenosti na onu krivu donosi kratak predah od popravljanja svijeta i omogućava im da izbjegnu zamke u kojima su zaglavili mnogi srodni izvođači. Angažiranim autorima, naime, uvijek prijeti opasnost da će zvučati predvidljivo i neoriginalno, ali ove Novosađane se, usprkos jasno definiranoj tematici i utjecajima koje je prilično lako uočiti, za tako nešto ni u kom slučaju ne može optužiti.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh