New Order ‘∑(No,12k,Lg, 17Mif) New Order + Liam Gillick: So it goes..’ – album za bend i najvjernije fanove

Koncertni albumi tradicionalno predstavljaju dobar način za upoznavanje s opusom nekog benda ili kompiliranje najuspješnijih pjesama u pratnji navijački raspoložene publike. „∑(No,12k,Lg,17Mif) New Order + Liam Gillick: So it goes..“ nije jedan od tih albuma budući da su na njemu svoje mjesto pod reflektorima konačno dočekale manje poznate stvari iz kataloga New Ordera, između ostalog i one koje su na tim nastupima po prvi puta izvedene uživo.

New Order “∑(No,12k,Lg,17Mif) New Order + Liam Gillick: So it goes..'”

Za početak, kratki info – ovih osamnaest stvari snimljeno je 2017. godine u mančesterskom Old Granada studiju u sklopu projekta na kojem je grupa dobila pojačanje u vidu ‘orkestra sintesajzera’, čijih je 12 svirača, inače studenata mančesterske glazbene akademije, stajalo u jednako toliko kabina smještenih iza leđa Bernarda Sumnera i ekipe. Za vizualni dio bio je zadužen Liam Gillick, dok je aranžmane za ovaj neobični orkestar potpisao stari im suradnik Joe Duddell.

Ideja iza čitave priče bila je raščlaniti pjesmu ili barem njezine synth dionice na najosnovnije dijelove i ispočetka ih izgraditi na način kako je to na albumima Joy Divisiona radio pokojni Martin Hannett. U praksi se, međutim, to nije pokazalo baš izvedivim, zbog čega su brojni sintesajzeri zvučnu sliku većinu vremena ipak popunjavali jedan po jedan ili, eventualno, tri-četiri odjednom.

Iznimku su predstavljali instrumentali „Elegia“ i „Times Change“, ovom prigodom preseljeni u dvorište jednog Vangelisa ili Jean-Michela Jarrea, u nešto manjoj mjeri i „Ultraviolence“, „Shellshock“ i „All Day Long“ koja se od ‘fillera’ s 33 godine stare ploče „Brotherhood“ ovom prilikom pretvorila u punokrvnog koncertnog favorita.
Zanimljiv, iako ne tako uspješan, facelifting doživjela je na plesni podij lansirana „Disorder“ Joy Divisiona, no obećavajući aranžman poprilično je masakriralo euforično i neprimjereno vedro pjevanje tmurnih stihova Iana Curtisa. Boje neprežaljene preteče New Ordera zato su puno bolje branile „Heart & Soul“ i pogotovo „Decades“, čija su hladna, gotovo dezorijentirana prebiranja po crno-bijelim tipkama Curtisu sagradila zaista predivan nadgrobni spomenik.

Poslije ovog nastupa, New Order su „So it goes“ poveli na kratku turneju koja je, osim Manchestera, obuhvatila samo Beč i Torino. U austrijskoj prijestolnici, točnije u njezinoj muzejskoj četvrti, sam ih i pogledao i moram priznati da se stvarno ne sjećam kada su svirali s toliko gušta. Razlog se, osim u stvarno impresivnom light-showu i scenografiji, nedvojbeno krio u činjenici da su konačno predahnuli od „Blue Monday“, „True Faith“, „Crystal“ ili „Love Will Tear Us Apart“, bezvremenskih klasika koje inače izvode na svakom koncertu. Te smo večeri, kao uostalom i ovim albumom, dobili možda i konačnu potvrdu koliko je snažna njihova pjesmarica, čak i kada rariteti sa set-liste u potpunosti uklone najveće hitove.

Treba napomenuti i da su sve izvedene pjesme, posebno „Who’s Joe“ i „Guilt Is A Useless Emotion“, zvučale neusporedivo bolje nego u studiju, ne samo zbog synth orkestra, već i zahvaljujući znatno izraženijoj međuigri Sumnera i drugog gitarista Phila Cunninghama te basu Toma Chapmana kojem su najzad dopustili da izađe iz sjene Petera Hooka i njegove slavne melodične dionice prilagodi vlastitom, konvencionalnijem stilu sviranja.

Većina bendova, nevezano uz dob i status na sceni, vjerojatno bi prodala vlastitu majku da im ovako snažno i kvalitetno zvuči presjek opskurnijeg dijela opusa. A što se New Ordera tiče, jasno su pokazali da i dalje imaju dobrih i originalnih ideja za prezentiranje svoje glazbe pa im sada još samo preostaje da, poslije niza slabijih izdanja, i novim materijalima dokažu kako još uvijek nisu spremni zauzeti poziciju zaslužnih veterana.

Ocjena: 10/10

(Mute, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X