New York – imperijsko stanje duha

Balkanman in New York… Ni prvi, ni zadnji, ali, eto, svatko ima svoju priču.

6. Avenija u New Yorku - centar medijske moći (Foto: Zoran Stajčić)

„Velika je kazna voziti auto po ovom gradu. Loša karma. Sigurno sam napravio nešto loše u prethodnom životu.“ rekao mi je vozač koji me vozio s JFK-a prema Manhattanu. Naravno da je bio Indijac. Može li drugačije kad je New York u pitanju? Nije bio taksist, već me vozio u nekom crnom Cadillacu ili nečem sličnom i za to uzeo i više nego duplu cijenu od one koju uobičajeno naplaćuje Yellow Cab. Umjesto 57 dolara, ovaj je koštao 130 dolara. Pridošlica ubrzo primjeti da tih crnih limuzina ima hrpa po njujorškim ulicama i naravno sve taksiraju. Nemaju taksimetar i cijena se s njima pogađa kroz prozor od auta, a i tada vješto uvijek traže duplo više nego što bi platili regularnom taksiju. No jednom prođena škola nalaže da ih se ignorira u njihovim uletima čim vas primjete da ste stali na pločniku. Ne morate ni podići ruku, oni su već tu i za razliku od taksija kojeg uglavnom nema kad vam treba. Za te ‘ulične predatore’ koji stalno kruže imate osjećaj da imaju izvježbano oko za naivne Nenjujorčane, a takvih je hrpa.

Stalno je gužva i svi u prometu su na trubi non-stop. Pored kočnice i gasa to je očigledno najvažniji dio ‘opreme’ za prometovanje Velikom jabukom. Trubi se i prolazi kroz crveno stalno. Nema ograničenja prometa za šlepere koji se ravnopravno guraju po avenijama i ulicama sa svima ostalima. Gore od biti taksist u New Yorku jest jedino biti biciklist. Hod po žici je sigurnije zanimanje ili prijaviti se u rat. Kao što su i turisti koji pristanu na vožnju trokolicom pogonjenu biciklistom kojeg plaćaju po minuti pedaliranja vjerojatno latentni ovisnici o adrenalinskim parkovima. Bar tako izgleda. Nije daleko od istine bio Indijac koji s velikim brojem svojih sunarodnjaka vozi po tom gradu, ali eto karma je čudna stvar za puno njih. Stalno me kopkalo koji film je Indijcima bio okidač da masovno hrle u u njujorške taksiste. Je li to bio „Taksist“ s De Nirom? Jesu li gledali film do pola ili do kraja, kad ‘irokez’ potpuno ispali na živce? U jednoj drugoj situaciji taksist je s nama pričao na engleskom, a s dispečerom na indijskom. Čudna situaciju u kojoj na tren lako zaboraviš u kojem si gradu. No dobro, samo na tren, jer najgušća koncentracija nebodera na svijetu je dobar podsjetnik.

New York (Foto: Zoran Stajčić)

Neboderi su pak posebna priča. Tu vrijedi pravilo: gdje ugrabiš parcelu, tu neboder posadi. Nema u tom gradu recesije. Zida se hrpa novih nebodera od kojih će neki biti za duplo viši od svih u svom susjedstvu. Već su sami nacrti na ogradama tih budućih ‘kopalja’ koja će parati nebo uvijek ispunjeno avionima svjetsko čudo, bar za nekog tko dolazi iz grada u kojem staje promet kad se otvara zgradica glazbene akademije čija gradnja je od trenutka kad je napravljen nacrt i plan trajala 20 godina. U New Yorku ne staje ništa. Ni promet, ni ljudi, ni gradnja. Mislim da tamo ne pali ona priča da se susjed žali na buku jer radi se danonoćno, bilo da se zida ili kopa. Posebice na mjestu gdje je nekad bio World Trade Center. Jedan novi neboder je već gotov, a ogromna čelična konstrukcija koja izgleda kao kostur od Godzile s koje i noću padaju varnice radnika zavarivača na njoj ujedno će biti i spomenik i ogromni trgovački centar. Kad sam to gledao u glavi mi se stvorio stih U2-a „Hands that built America“. Ne sjećam se druge situacije u kojoj mi se ta pjesma tako zaljepila.

U toj vrevi Times Square je mjesto na kojem je eksponencijalno sublimirano ludilo. Što god se ne smije javno u ostatku New Yorka, na Times Squareu je dozvoljeno. Performeri, ulični propovjednici i svirači, kostimirani i goli frikovi koji se fotografiraju s turistima, gdje se redovi za Broadwayske predstave isrepliću s rijekama ljudi koji tamo tumaraju i bleje u najveće video zidove na zgradama. Uz navedeno, pola trga je gradilište po kojem rondaju strojevi i radnici… i sve to skupa ne prestaje. Kao da je konstantno neki praznik, tako da je najsmislenija instalacija na Times Squareu gledateljska tribina na koju se svako besplatno može popeti, sjesti i gledati svo to šarenilo kontrasta i kaosa. Najzanimljiviji detalj je mala kućica nasred Times Squarea ispred Hard Rock Caffea u kojoj američka vojska unovačuje dobrovoljce. Ne znam postoji li iti jedna druga zemlja u kojoj na taj način možeš direktno s najluđeg partija umjesto aftera uskočiti u vojničke čizme. Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X