Bljesak inspiracije iznjedrio je EP ‘Skroz OK’ i Nežni Dalibor nas podsjetio da postoji i da je spreman za nastavljanje odličnog niza za koji se činilo da je stao s albumom ‘U slojevima’, koji je, usput rečeno, bio jedan od najboljih regionalnih albuma te 2017. godine.
Faktografski bi trebalo još spomenuti pjesmu „Ne mislim“ koju je ova beogradska grupa objavila u veljači 2019. i koja je možda tada trebala biti početak jednog novog ciklusa koji se nije dogodio. Možda bi se i dogodio da 2020. nije ucrtala sasvim novi tijek događanja.
Taj novi tijek događanja ispisao je pred kraj 2021. i novo poglavlje Nežnog Dalibora, koji je, da uputimo one koji možda ne znaju, imaginarni transcendentni svemirski putnik poput bračkog Valentina Boškovića, koji se na svoje svemirsko putovanje uputio nešto ranije, a oni ‘koji su na vezi s njim’ su: Ivica Marković (vokal i gitara), Dragan Jovanović (bubnjevi), Ljubomir Vučković (bas gitara) i Davor Sopić (gitara, synth). Pravilno je prepoznato da su četiri nove pjesme kao četiri nova temata dovoljni za novo izdanje i da čine zaokruženu cjelinu kojoj ne pripada spomenuta „Ne mislim“, pjesma nastala u jednom sasvim drugom vremenu i rađena za to drugo vrijeme koje je nepovratno iza svih nas.
A što se tiče ovog vremena, ima li suptilnije kritike od toga kad bend koji nas je naviknuo na nokturno ugođaje i masne premaze melankolije već s naslovom novog izdanja i njegove naslovne pjesme, koja ga i otvara, poručuje: „Skroz (sam) OK“? To je nešto što graniči s groteskom; katastrofa je velika, ali neki tupavi smiješak zaigra na rubu usana. I samo o sklopu emotivnosti i racionalnosti ponaosob ovisi hoće li se taj smiješak brzo povući i vratiti kameni zabrinuti izraz lica ili će biti samo početak nezadrživog nadirućeg grohota kroz suze.
U cijeloj ovoj situaciji u kojoj smo ‘jebeno daleko od OK’, što bi Marsellus Wallace rekao Butchu Coolidgeu u legendarnom Tarantinovom „Paklenom šundu“, Nežni Dalibor kao da pumpa novu snagu i energiju, upravo unatoč svemu.
Naslovna „Skroz OK“ svojim ironičnim tekstom u kombinaciji sa zvučnim naslijeđem Madchestera jasno iscrtava obilježja ovog turbulentnog vremena punog unutarnjih i međuljudskih konflikata. To i stih da je „gladna Afrika daleko“ odzvanja poput krhke utjehe izgovorene u trenutku zatišja dok se na obzoru nazire jureći plimni val. A taj plimni val izvrsno dočarava šestominutno riffovsko kotrljanje i ‘tumbanje’, nešto po čemu je Nežni Dalibor odavno poznat. Katarzu, dakle, donosi već sam početak.
Potom dolazi „Ne prekidam“, pjesma koja u cijeloj karijeri Nežnog Dalibora možda najviše ulazi u zvučni prostor koji bi lako pripisali Radioheadu – tako sjetna, tako hladno-vruća – kao da je iz nje isisan sav život, ali ona i dalje životno pulsira na neki svoj neobjašnjiv način.
Slijedi „Ova voda“ koja otpusti ogromnu količinu (zvučne) agresije prije nego li uđe u svoju kratku i jasnu poruku kroz minimalizam svojih stihova, no ono što se uistinu čeka jest ‘kraljevski drive’ za kraj i on nipošto ne izostaje. Donosi ga posljednja „Nije do nas“ koja s apologetskim stihovima u kombinaciji s razuzdanim ritmom vodi u finalnu katarzu. Jest da se nakon toga zažali što EP završi, a nije da je baš nešto pretjerano kratak, jer tih dvadeset minuta je nekima drugima dovoljno da novi materijal nazovu albumom, ali ne i Nežni Dalibor čija se kompleksna priča očigledno guta u dahu i pobuđuje ‘daj još’ osjećaj.
Skroz OK? Itekako.
Ocjena: 9/10
(Pop Depresija / Kišobran, 2021.)