Dobar zvuk snimke izvedbe nekog izvođača – daje li nam ga naše uho ili savršena reprodukcijska naprava? I pitanje hi-fija, je li, može biti sagledano filozofskom mjerom.
A hoćemo li na taj način doći do kakvog zbiljskog odgovora, gotovo da i nije važno. Jer filozofija nije ovdje da bi konačno i za svagda razriješila kakav problem ili zamrsicu, nego zato da bi ponudila dodatne mogućnosti razmatranja i upregnula moždane vijuge onih kojima je do toga stalo. Jer funkcija čovjeka je razmišljanje, reče Aristotel (384-322. pr. n. e.), uloga filozofa u društvu je „napustiti pećinu“ kaza Sokrat (470-399. pr. n. e.) via Platon (427-347. pr. n. e.), filozofija služi napredovanju ljudskog mišljenja, nadostavi se koje tisućljeće potom Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831), a isticanjem beskonačnih mogućnosti interpretacije ideju izvjesnosti podrova suvremenik nam Jacques Derrida (1930-2004).
Među ostalima.
Glasoviti paradoks Zenona Elejca (oko 490-430. pr. n. e.) o utrci Ahila i kornjače u kojoj hitri Ahil nikako ne može prestići sporoga gmaza je, piše u knjizi „Mislim, dakle jesam“ (I think, therefore I am, 2010; Mozaik knjiga, 2014., prev. Miro Labus), što je potpisuje Lesley Levene, „besmisleno, ali filozofski gledano Zenon je u pravu.“
Duhovito je rečeno i to da je filozofija tu tek zato da bi zakomplicirala i ono najjednostavnije, a neki od najcijenjenijih, pa i najznamenitijih filozofa, primjerice Jacques Derrida, bijahu optuživani i od pripadnika vlastite struke da su nesavladivo nerazumljivi, što je gotovo podrazumijevalo i objedu za šarlatanstvo.
„Nitko se ne ljuti na matematičara ili na doktora koga baš nimalo ne razumije,“ odgovorio je Derrida. „I zašto onda od filozofa tražimo da bude ‘lak’, a to ne tražimo od drugih učenjaka koji su podjednako nedostupni tim istim čitateljima?“
Djela nekih filozofskih odličnika, poput Friedricha Nietzschea (1844-1900), drže se pak iznimno zabavnim štivom, spoznajno ili barem literarno dostupnim svakom knjizi sklonom laiku.
Filozofija, dakle, nije isključivo komplicirani astrman kao što se općenito poima, a uostalom, gotovo svatko o nas jest mali filozof područja o kojem razmišlja, i svatko, zar ne, ima „neku svoju filozofiju“. Veliki filozofi, međutim, postavili su i uobličili temeljne koncepte od kojih neki – misli Talesa Milećanina (oko 624-545. pr. n. e.), Protagore (oko 490-420. pr. n. e.), Zenona, Sokrata… – zaokupljaju pažnju već više od dva tisućljeća, pri čemu nemali doprinos daju njihovi tumači i proučavatelji te popularizatori koji na razne načine nastoje pokazati da se filozofija tiče svakog mislećeg dvonošca.
„Zenon i kornjača – kako razmišljati kao filozof“ (The Zeno and the Tortoise – How to Think Like a Philosopher, 2001.; Planetopija, 2013., prev. Predrag Raos) engleskog diplomiranog filozofa Nicholasa Fearna neće, doduše, ispuniti (šaljivo) obećanje iz podnaslova, no nudi vrlo pregledan, čitljiv, razumljiv pa i zabavan osvrt na lik i djelo dvadesetičetvorice uglednika zapadnjačke filozofije, od (predklasičara) Talesa Milećanina kojeg se drži prvim pravim filozofom, do Francuza Jacquesa Derride, približavajući često njihove osnovne teze – malo kad čvrste poput hridi – pomoću zanimljivih anegdota i prispodoba bliskih čitatelju 21. stoljeća.
Metafizika, primjerice, „naočala“ Immanuela Kanta (1724-1804) predočena je na spomenutom primjeru reprodukcijske vjernosti hi-fija, a Protagorin relativizam kroz istinitu, tragikomičnu crticu s ciničnom poentom o Stingovu angažmanu oko očuvanja tropskih prašuma, kada su poglavice naroda Kayapo posve iznevjerili ukazano povjerenje „velikodušnih Zapadnjaka“ i svoja nova prava i ovlasti brže-bolje iskoristili da zgrnu osobno bogatstvo i priušte si „zapadnjački luksuz“, malo se pritom skrbeći za svoje suplemenike.
Podjednako zanimljivo i pristupačno, vazda stručno i utemeljeno, s primjerenom dozom pojednostavljenja bez banalizacije, opisno se i kritički bistre misli, postavke i ideje ostale bratije mudroslovaca te se nevježu uvodi, a znalca sažeto podsjeća na to što je britva Williama od Ockhama (1287-1347), picek Francisa Bacona (1561- 1626), vilica Davida Humea (1711-1776), čekić Friedricha Nietzschea itd.
Na istolikom, lako obuhvatnom, džepnom formatu ispisan je i „Mislim, dakle jesam“, leksikon filozofskog umovanja ponešto različitoga, no srodnoga populističko populizatorskoga koncepta, koji u nešto sažetijim crtama pitko i znalački predstavlja lik i djelo šezdesetak prvaka pronicljivosti, od Talesa Milećanina do Derride.
Pisani (naizgled) lasno, filozofijski kompendiji „Zenon i kornjača“ i „Mislim, dakle, jesam“ primjenjivi su i kao štivo „za plažu“ i kao štivo za katedru.
“Zenon i kornjača” (202 str., Planetopija, 2013)
“Mislim, dakle jesam” (222 str., Mozaik knjiga, 2014)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
