Nick Cave & The Bad Seeds ‘Ghosteen’ – mir će doći

Nemojte se upuštati u slušanje i suđenje ovog albuma ako niste u mogućnosti slušati ga u miru i sami, sposobni se potpuno uroniti u labirinte misli i osjećaja kojima vas vodi.

Nick Cave & The Bad Seeds “Ghosteen”

Svojim prošlim albumom “Skeleton Tree”, svojim prvim izdanjem nakon smrti svog petnaestogodišnjeg sina Arthura, Nick Cave je šokirao slušatelje pločom koju nije bilo lako slušati. Premda je sam rekao kako su pjesme s tog albuma napisane prije ovog prijelomnog trenutka u njegovom životu, tragični je događaj obojao Caveovu izvedbu neizdrživom boli, a riječima je dao novi smisao. Glazbeno gledajući, u odnosu na prethodni album “Push The Sky Away” ova ploča se još više odgurnula od sigurne obale melodije i strukture u valove čistih emocija i ambijentalnih dronova microKorgova i loopova Warrena Ellisa koji je na sebe preuzeo glazbenu direkciju dok je na Caveu ostalo samo izbacivanje bolnog toka svijesti u emocionalnom minskom polju u kojemu se našao.

Sada je pred nama “Ghosteen”, prvi album Caveovih pjesama napisanih nakon tragedije, pjesama iz groznice, kako ih je nazvala njegova žena Susie. Sve što je započeto na dva prethodna albuma, ovdje je dovedeno do vjerojatne krajnosti. Album je najavljen nonšalantno svega desetak dana prije objave, u odgovoru na pitanje postavljeno na The Red Hand Files, službenom kanalu Caveove izravne komunikacije s fanovima, otkrivanjem šokantne naslovnice za koju su mnogi ispravno zamijetili kako djeluje poput naslovnice izdanja Kule stražara i popisa pjesama koji je otkrio kako je riječ o dvostrukoj ploči, prvoj nakon albuma “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus” iz 2004. godine.

Na prvo slušanje šok je kod mnogih dobio i novu dimenziju pri suočavanju s nizom pjesama koje se teško uopće mogu nazvati pjesmama u nekom tradicionalnom obliku. Bend ćete ovdje čuti tek u rijetkim trenucima, glazba je gotovo u potpunosti prepuštena Ellisu i Caveovom klaviru. Pjevanja također gotovo uopće nema, sve zvuči više kao audio knjiga poezije čitana Nickovim sugestivnim glasom preko ambijentalnih muzičkih pokrivača kakve bi mogao skrojiti jedan Brian Eno. Sam Cave upušta se često u falsete koji dodatno dočaravaju osjećaje boli i tjeskobe kojima ova ploča obiluje. Nemojte se upuštati u slušanje i suđenje ovog albuma ako niste u mogućnosti slušati ga u miru i sami, sposobni se potpuno uroniti u labirinte misli i osjećaja kojima vas vodi.

Djeca

Priča prvog diska za koji Cave kaže da ga čine pjesme koje su djeca onih s drugog diska, započinje pjesmom “Spinning Song” koja će nas naslovom možda asocirati na album “The Good Son” iz 1990. na kojemu je određen dio skladbi nosio slična imena, a sadržajem vezanim za “kralja rock and rolla”, Elvisa Presleyja, još pet godina dalje u prošlost i ploču “The Firstborn Is Dead” čiji je uvodni singl “Tupelo” zamućivao granice između Elvisa i Isusa dok je u pozadini biblijski potop u bujicama odnosio kraljevo rodno mjesto. No “Spinning Song” nije ništa od toga, već “spoken word” bajka koja vodi konačnici u kojoj neka vrsta refrena u mantri obećava kako će mir s vremenom doći, a ta misao protezat će se pločom kao jedno od temeljnih obećanja. Vrijeme liječi rane, potrebno je samo dovoljno dugo čekati, makar i cijeli život.

“Bright Horses” suprostavlja svijet mašte i vjere surovoj realnosti u kojem Cave izravno dovodi u pitanje postojanje boga, odnosno izražava potrebu za vjerovanjem unatoč njegovom nepostojanju. Ovdje se prvi put na albumu susrećemo i sa slikom konja koji će projahati gradskim ulicama još nekoliko puta prije nego “Ghosteen” završi. “Waiting for You” je, pak klavirska balada koja najviše nalikuje standardnom materijalu Bad Seedsa s kraja prošlog i početka ovog stoljeća i kao takva će se vjerojatno pružiti kao rijedak tračak nade onima koji su očekivali više pjevanja i strukture na ovoj ploči, no već sa sljedećom “Night Raid” vraćamo se recitaciji i loopovima i atmosferi koja tek povremeno uplovi u nešto nalik pripjevu dok prateći vokali kao i ranije prizivaju sliku crkvenog zbora anđela koji zvoni u slikama velegrada u kiši.

“Sun Forest” pak nakon podužeg ambijentalnog uvoda ponovno dovodi konje i po prvi put krijesnice te još jednu od ponavljajućih slika, a to su djeca koja se uspinju na nebeska tijela. I ovdje je prisutan Isus sa svojim obećanjima, sada “lud od žalosti” obješen na križu prije završne kode s još jednom mantrom u kojoj, možemo pretpostaviti, sam Ghosteen, migrirajući duh (sina?) uvjerava Cavea da je kraj njega, što će ponavljati, nakon što u “Galleon Ship” još brodova poleti nebom, i u kasnijoj “Ghosteen Speaks”. Prvi disk završava “Leviathan” u kojoj ćemo napokon čuti zvuk udaraljki i nešto najbliže “grooveu” iako i dalje miljama daleko od pop pjesme unatoč mantri u refrenu: “I love my baby and my baby loves me.”

Roditelji

Ako se prvi disk činio kao amorfna masa eteričnog zvuka, na drugom disku i zadnji pokušaj zadržavanja forme je odbačen i to s još uvjerljivijim rezultatom. Ovdje je sva glazba sadržana u dvije dugačke “roditeljske” kompozicije u trajanju od dvanaest, odnosno četrnaest minuta, povezane recitacijom “Fireflies” u kojoj Cave nastavlja s promišljanjem tema iz kvantne mehanike o kojima je govorio u dokumentarnom filmu “One More Time With Feeling”, a i prije ih se doticao na “Push the Sky Away”.

Prva od ovih ne-pjesama je naslovna skladba koja konstantno mijenja oblik, započinje pripjeve kojima se ne vraća,vodi nas u najteže trenutke autorovog života i surovo nas suočava s temom gubitka djeteta kroz prispodobu o tri medvjeda iz Zlatokose i vjerojatno najtužnijim stihovima cijelog albuma: “The three bears watch the TV/ They age a lifetime, Oh Lord/ Mama bear holds the remote/ Papa bear, he just floats/ And baby bear, he has gone to the moon on a boat.” Ako to nije dovoljno, Cave će ubaciti i jednu naoko usputnu sliku koja se zapravo u ovom kontekstu grči od boli gubitka: “You’re in the back room washing his clothes.” Na kraju ostajemo s cigaretom u krevetu i uvjeravanjem da možemo voljeti nešto što više ne možemo imati uz sebe.

“Hollywood” koja pak zatvara album počinje zlokobno na zapadnoj obali Sjedinjenih Država gdje divlja zvijer grabi ulicama (sa strašnim motorom gnjeva umjesto srca) i ovdje napokon čujemo bubanj i bas liniju u već poznatom ritmu otkucaja srca i Caveove vapaje u falsetu koji se vraćaju prvotnom obećanju mira koji će doći. U završnom dijelu, pjesma govori budističku priču o ženi kojoj umire dijete, a Buda je smiruje tako da je pošalje skupiti po zrno goruščice iz svake kuće u kojoj nitko nije umro. Kisa ne sakupi ni zrno i uvidi da svatko stalno gubi nekoga, da je put do mira u srcu dalek, ali da taj mora doći.

Nakon nekoliko slušanja možda će mir doći i onima koji su razočarani ovom pločom. Možda će uvidjeti da je ovo Caveova terapija, način suočavanja s najvećom boli koju čovjek može doživjeti. Da ovaj album nije snimljen za njih, nego za njega. Možda će se čak i utopiti u njemu i razumjeti ga na onaj način na koji se Cave trudi razumjeti druge nakon što ga je gubitak promijenio. Kao ni “Skeleton Tree”, ni ovo nije ploča koju ćemo s radošću slušati. Prebolna je i preteška i rijetki su trenuci kada svojevoljno odlučujemo sudjelovati u ovakvoj boli. Ali isto tako još je jedan dokaz da moć glazbe ne poznaje granice, da njezine iscjeljujuće vibracije istovremeno djeluju i na autora i na slušatelja. I kada se napokon odlučimo komunicirati s ovim migrirajućim duhom, on će nas ponovno odvesti u svijet gdje konji nisu samo konji, već gore plamenom obećanja da će mir ponovno doći ako ga samo pristanemo dočekati.

Ocjena: 10/10

(Ghosteen Ltd, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X