Svoga tijela gospodar – 11. koncertno podsjećanje na Tunu u prepunoj Tvornici

Vokal Mikrofonije Antun Krajinović Tuna napustio nas je 2009. a zagrebačka scena i ove godine odala mu je čast u noći punoj sjete, piva i žestokog panka u petak 4. listopada.

Mašinko na 11. memorijalu za Tunu u Tvornici kulture (Foto: Marko Nemec)

Večer je otvorio bend živopisnog imena Stare Pizde koji se okupio za ovu priliku i odsvirao otprilike pola sata pjesama kultnog benda KUD Idijoti. Ime tribute benda poznato je i u podnaslovu albuma “Istra ti materina”, koji su zajednički izdali KUD Idijoti i Franci Blašković, osnivač cabaret-rock skupine Gori Ussi Winnetou, i nazvali se “mladi kreten i stare pizde”. Osim toga, beogradski Fakultet dramskih umetnosti producirao je dokumentarac Nemanje Babića “Kud Idijoti – Specijal Stare pizde” (2006.) o njihovim nastupima u Srbiji početkom 1990-ih i odbijanju da nas rat zarati. U ponedjeljak je bila zagrebačka premijera filma “Tusta” u Kinu SC pa je nastup Starih Pizda odličan način da počne i pank vikend.

Otprilike pola sata svirali su i Deafness By Noise, samoborski HC bend osnovan davne di-si-bio ’91. Pjesme im ne traju dugo pa su ipak stigli pošteno otprašiti izbor stvari sa svojih osam albuma buke od koje, srećom, nismo oglušili. Stvorila se poštena šutka, a Tvornica se sve više popunjavala ekipom dignutih irokeza i bez lanaca, jer ih ipak iz sigurnosnih razloga nisu mogli unijeti u koncertni prostor.

Kad se malo iza 22 h na pozornicu popeo Mašinko, Veliki pogon već je imao tepih od prolivenog piva, ali to nije zaustavilo šutku. Već uz “Oči boje suzavca” publika je urlala tekst i pokazala koliko im je nedostajala ova šestorka, jer je prošlo više od godine dana od njihove prošle svirke u Zagrebu. Tisuću ruku bilo je u zraku na refrenu Mikrofonijine pjesme “Nema nikoga”, koja se i vremenski i simbolički našla otprilike u centru koncerta. Mašinko je, sa svoje tri gitare i šest vokala, noćna mora svakog tonca, ali svejedno uspiju zvučati usklađeno i moćno.

Publika dobro zna i njihove novije stvari kao što su “Veća lopata” ili “Punim plućima”, a po rusvaju za vrijeme starijih “Gotova stvar”, “Kako je Potjeh tražio rakiju”, koju Šulc praktički nije morao ni pjevati, ili “Srkijev san”, mogu slobodno reći da je prvi hedlajner koncerta za Tunu bio Mašinko. U pjesmi “041” doslovno imaju stih “sanjao sam Tunu prekjučer”, koji je u petak isto otpjevala publika, a bilo je i onih kojima je možda nešto upalo u oko pa su malo zasuzili.

Savršeni marginalci na 11. memorijalu za Tunu u Tvornici kulture (Foto: Marko Knežević Kneža)

Drugi hedlajneri bili su naoko misteriozni Savršeni Marginalci, predstavljeni kao alter ego official tribute Hladnog piva, u kojem članovi Hladnog piva sviraju isključivo stvari sa svoja prva tri albuma “Džinovski” (1993.), “G.A.D.” (1995.) i “Desetka” (1997.), a nazvali su se prema refrenu vlastite pjesme “Marginalci”. Prvom pjesmom poželili su nam “Dobro veče” i najavili da ćemo sljedećih sat vremena biti u njihovom 3D horor filmu, koji u petak nije bio tu da izazove strah, nego kaos. Već u prvom bloku, npr. uz “Tamburaše” ili “Nema više…” publika je s Miletom vikala čitave tekstove i bilo je jasno da je u Zagrebu bar nekih 1000 ljudi kojima jako nedostaje ta boja Hladnog piva i, ako se Savršeni Marginalci okupe za još koju priliku, ne sumnjam da bi bez problema opet rasprodali koncert, tj. koncerte kao onomad u KSET-u.

Dok je ispod krova Tvornice svirala “Tišina”, nije bilo ni najmanje tiho, a kad su, između ostalih, odsvirali “Princezu”, “A, što dalje” i “Trening za umiranje”, pivski tepih zadebljao se za koji milimetar, a ljudi u šutki dobili +100 na održavanje ravnoteže. Nisam provjeravala, ali nadam se da nije bilo polomljenih kostiju ni ozbiljnijih padova. Skoro pa puna Tvornica spremno je na Miletovo “nešto kao” uzvikivala “Sarma”. Sitniji predah nastao je prije refrena “MTV-a”, a ludilo se samo nadovezalo kad je krenuo pank evergreen “Rigoletto”.

Zadnji blok koncerta otvorio je nježni ples Šokijevog basa i Zokijeve gitare na “Zakaj se tak oblačiš”, a da ovo ipak nije uspavanka podsjetio nas je Subin bubanj nakon stiha “stari, nemoj se ljutiti, al dečki su me prebili”. Mile je pauzu između pjesama iskoristio da publiku direktno demokratski pita da izabere želi li čuti “Für immer Punk” ili “Buba švabe”, a glasanjem je odabrana prva obrada.

Za kraj koncerta ostavili su jednu od svojih najpoznatijih stvari uopće “Pjevajte nešto ljubavno” i, kao i u onim davnim vremenima prošlog tisućljeća, završili uz prikladnu “Odjavu programa”. Publika ih je jedan-dva puta pozvala na bis, ali već je krenula muzika slušaonice čovjeka tisuću žanrova DJ Kneže, ovaj put u ruhu panka i novog vala.

Koncertni dio posvete Tuni zatvorio je Šank!? Još jedan kultni zagrebački ulični pank rock bend imao je pomoć publike uz dobro poznate stvari tipa “Vlada”, “Ne odustajem” ili “Metak za kraj”. Prostor se polako praznio, pa je u sljedećih pola sata bila “Zadnja prilika” za šutku, ali ekipa iz Šank!?-a nije ostala dužni hitove poput “Zagreb gori” i “Grad je naš”. Nakon koncerta, Veliki pogon se ispraznio, a u Malom pogonu DJ Kneža pobrinuo se za tulum.

Možda je to zbog Starih Pizda, svirke Deafnessa koje nisam vidjela godinama ili zbog Savršenih Marginalaca, ali koncert za Tunu bio je kao nekakav blast from the past, skroz u duhu kasnih devedesetih, kad nismo imali ni mobitele ni neke ozbiljne obaveze. Ali ono najvažnije što se vidjelo u Tvornici je da Zagreb voli svog Tunu, a na ovakvim koncertima, barem tu jednu večer u godini, on i dalje živi, negdje u šutki.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X