Novi album se prirodno uklapa u zvučni sliku trilogije koja mu je prethodila, pa je tako svejedno hoće li buduća izdanja Cave potpisivati imenom benda ili kao suradnje s Ellisom, budući da povratak zvuku nekadašnjih Seedsa nije izgledan doskora.
Zahvaljujući kanalu izravne komunikacije koju je Nick Cave uspostavio sa svojim obožavateljima putem internetske stranice The Red Hand Files saznali smo da je australski kantautor za vrijeme onoga što su jezičari neki dan prozvali “društvostajem” dane provodio u studiju s pobočnikom Warrenom Ellisom i da je tako nastao njihov prvi zajednički album glazbe koja nije filmska, “Carnage”. No, baš kao što je bio slučaj i s njegovim prethodnim izdanjem “Ghosteen” iz 2019., do samog dana objave nismo znali kad ćemo ga imati priliku čuti. Taj dan je svanuo prošlog četvrtka i pred nama je album s osam pjesama koji će fizičko izdanje doživjeti u svibnju ove godine.
“Što te ne ubije čini te luđim” parafraza je slavne maksime Friedricha Nietzschea i ujedno posljednji stih ovog albuma, a vjerojatno prilično dobro opisuje i točku života u kojoj se Cave trenutno nalazi. Nesretna smrt njegovog maloljetnog sina Arthura 2015. ostavila je bolan trag na Nickovom glazbenom putu, pa je tako ploča “Skeleton Tree” (2016.), iako napisana u razdoblju prije tragičnog događaja, odisala beznađem i britkom patnjom gubitka, dok je njezina nasljesnica “Ghosteen” služila kao poruka nade, most i pohvala iscjeliteljskoj moći vremena. Koliko god strašna bila, bol ga nije ubila, ali jest otvorila put nekoj novoj vrsti ludila s kojim je Cave očijukao tijekom cijele svoje karijere.
“Carnage”, dakle, ne pripada opusu Caveovog stalnog benda The Bad Seeds, ali ako ćemo iskreno, nakon odlaska prvo Blixe Bargelda, a zatim i Micka Harveyja, ovaj sastav je ionako slabo zastupljen na studijskim izdanjima od “Push the Sky Away” (2013.) naovamo, kad Warren Ellis preuzima mjesto glazbenog direktora Nickove karijere. Novi album se tako ipak prirodno uklapa u zvučni sliku trilogije koja mu je prethodila, pa je tako svejedno hoće li buduća izdanja Cave potpisivati imenom benda ili kao suradnje s Ellisom, budući da povratak zvuku nekadašnjih Seedsa nije izgledan doskora.
No, to ne znači da neće biti povratka nekim starim temama. Slika koja se provlači kroz cijeli “Carnage” ona je kraljevstva na nebu čije ranije spominjanje datira s kraja devedesetih, albuma “The Boatman’s Call” i pjesme “There Is A Kingdom”. O tom ćemo kraljevstvu čuti već na početku prve pjesme “Hand of God” koja počinje kao još jedna klavirska tužaljka, da bi vrlo brzo skrenula u sferu nervozne elektronike, a kraljevski gazda se pokazao sličniji starozavjetome kažnjavatelju nego opraštatelju kakvog bismo očekivali poučeni iskustvima s “Ghosteen” i spomenutom pjesmom iz 1997. godine. Nadalje, zapomažući prateći vokali uz apokaliptičnu liriku stvaraju osjećaj nelagode koji će se zadržati i u sljedećoj “Old Time” koja ozračjem više podsjeća na pjesme poput “Electric Alice” iz repertoara grubljeg Grindermana nego na recentnije terapeutske uratke s albuma Bad Seedsa.
Možda se bliži trenutak kada će Cave definitivno ostaviti period žalovanja iza sebe, ali unatoč nasilnom naslovu “Carnage” ipak veći dio vremena provodi obitavajući u blažim aranžmanima nego onim abrazivnim. Naslovna pjesma s autobiografskim elementima pripada tom spektru ii vjerojatno je njegov najuspjeliji predstavnik, dok je “White Elephant” koja se pokazuje favoritom među fanovima posljednji zalazak u mračniji teritorij čiji je protagonist bijeli lovac crnoga srca, zlokobnija verzija lika Clinta Eastwooda iz filmova poput “Grand Torino” koji na svom trijemu prijeti prolaznicima svojom puškom za slonove dok se topi poput skulpture od leda na suncu. Ova pjesma će nakon uvoda temeljenog u surovim prizorima prosvjeda današnjice neočekivano zakoračiti u kakofoniju poremećenoga gospela u obratu koji ćete upamtiti bez obzira na to sviđa li vam se ili ne.
“Albuquerque” je također pjesma ovog trenutka s refrenom koji nas podsjeća da “ove godine nećemo poći nigdje”, baš kao ni prethodne kad je napisana, što samo dodaje sol na ranu izoliranoga društva. Do kraja ploče ostat ćemo u sjetnom raspoloženju nadajući se da će se nebesko kraljevstvo kao jedina utjeha pokazati ipak mjestom utjehe, a ne kazne koja nam je zaprijetila u uvodu. Lirika će i dalje balansirati između banalnog i začudnog, a zvuci između bolnih i ambijentalnih. Nakon četrdeset minuta “Carnage” će završiti upozorivši nas da ćemo, ako preživimo, samo postati malo luđi nego što smo bili. Ali ako smo išta naučili u prethodnih godinu dana, onda je to da je danas ludo novo normalno.
Ocjena: 9/10
(Goliath Enterprises Limited, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
