Apokalipsa je na putu. Ova pjesma je sranje.
U svojoj posljednjoj poslanici na blogu The Red Hand Files, Nick Cave kaže da su mu “deseci” ljudi, od kojih “većina bruji nekom vrstom algoritamskog strahopoštovanja”, poslali pjesme koje je ChatGPT generirao “u stilu Nicka Cavea” otkako je pušten u pogon u studenom, uključujući jedan od “Marka” s refrenom:
“I am the sinner, I am the saint
I am the darkness, I am the light
I am the hunter, I am the prey
I am the devil, I am the savior”
“Dovoljno je reći”, nastavlja Nick, “ne osjećam isti entuzijazam oko ove tehnologije.” Nastavlja: “Razumijem da je ChatGPT u povojima, ali možda je to novi užas umjetne inteligencije – da će zauvijek biti u povojima, jer će uvijek morati ići dalje, a smjer je uvijek naprijed, uvijek brže. Nikada se ne može vratiti ili usporiti, jer nas pomiče prema utopističkoj budućnosti, možda, ili našem potpunom uništenju. Tko uopće može znati? Sudeći po ovoj pjesmi ‘u stilu Nicka Cavea’ ipak ne izgleda dobro, Mark. Apokalipsa je na putu. Ova pjesma je sranje.”
“Ono što je ChatGPT, u ovom slučaju, je replikacija kao travestija. ChatGPT možda može napisati govor ili esej ili propovijed ili osmrtnicu, ali ne može stvoriti pravu pjesmu. Možda bi s vremenom mogla stvoriti pjesmu koja se na površini ne može razlikovati od originala, ali će uvijek biti preslika, neka vrsta burleske,” smatra Cave.
“Pjesme nastaju iz patnje, pod tim mislim da su zasnovane na složenoj, unutarnjoj ljudskoj borbi stvaranja a, koliko znam, algoritmi ne osjećaju. Podaci ne pate. ChatGPT nema unutarnje biće, nije bio nigdje, nije pretrpio ništa, nije imao smjelosti posegnuti izvan svojih ograničenja, pa stoga nema kapacitet za zajedničko transcendentno iskustvo, budući da nema ograničenja iz kojih transcendirati. Melankolična uloga ChatGPT-a je u tome što mu je namjera oponašati i nikada ne može imati autentično ljudsko iskustvo, bez obzira koliko obezvrijeđeno i beznačajno ljudsko iskustvo s vremenom može postati,” kaže.
“Pjesmu ne čini velikom njezina bliska sličnost s prepoznatljivim djelom. Pisanje dobre pjesme nije mimikrija, niti replikacija, niti pastiš, već suprotno od toga. To je čin samoubojstva koji uništava sve što je netko nastojao proizvesti u prošlosti. Upravo ti opasni odlasci koji zaustavljaju srce katapultiraju umjetnika izvan granica onoga što on ili ona prepoznaju kao sebe. Dio je to autentične stvaralačke borbe koja prethodi stvaranju jedinstvene lirike stvarne vrijednosti; to je suočavanje bez daha s vlastitom ranjivošću, svojom opasnošću, svojom malenošću, suprotstavljeno osjećaju iznenadnog šokantnog otkrića; to je iskupiteljski umjetnički čin koji pokreće srce slušatelja, u kojem slušatelj u unutarnjem djelovanju pjesme prepoznaje vlastitu krv, vlastitu borbu, vlastitu patnju. To je ono što mi skromni ljudi možemo ponuditi, što umjetna inteligencija može samo oponašati; transcendentno putovanje umjetnika koji se zauvijek bori sa svojim nedostacima. Ovdje prebiva ljudski genij, duboko ukorijenjen unutar tih ograničenja, koja ipak nadilazi,” veli Cave.
“Možda zvuči kao da sve ovo shvaćam malo previše osobno, ali ja sam tekstopisac koji je upravo u ovom trenutku angažiran u procesu pisanja pjesama. Taj posao je težak i zahtijeva od mene da pokrenem novu i svježu ideju. To zahtijeva moju ljudskost. Kakva je ta nova ideja, ne znam, ali je tu negdje, traži me. S vremenom ćemo se naći,” poručuje kantautor.
Za kraj je dodao: “Mark, hvala na pjesmi, ali uza svu ljubav i poštovanje ovog svijeta, ova pjesma je sranje, groteskno ismijavanje onoga što znači biti čovjek, i ne sviđa mi se baš – iako, čekaj !, ponovno čitajući, naišao sam na redak koji mi nešto govori govori – ‘I’ve got the fire of hell in my eyes’.”