Nigel Charnock: Kazalište se nekad zna činiti tako mrtvo

Britanski koreograf, glumac, plesač i performer Nigel Charnock koji je gostovao u Zagrebu u intervjuu za naš portal se osvrnuo na pošast celebrity kulture među mladima, krizu plesa i općenito glazbe te naveo zašto svaki pristup teatru mora biti revolucionaran.

Nigel Charnock (Foto: Damir Žižić)

Ganz novi festival završio je ove nedjelje prezentacijom četverodnevne radionice koju je vodio britanski koreograf, glumac, plesač i performer Nigel Charnock. U nešto manje od pola sata 16 mladih plesača i performera koji su se prijavili na radionicu pokazali su zainteresiranim gledateljima mali dio spektakla smijeha, suza i znoja u kojem su sudjelovali surađujući s Nigelom Charnockom. Osim prvih i posljednjih nekoliko minuta performansa cijela prezentacija bila je improvizacija tih mladih ljudi dok je Nigel poput DJ-a diktirao ritam svojim gotovo nasumičnim izborom pjesama: “Sweet Talkinig Guy” od The Chiffons, “Sweet Dreams” u verziji Marylina Mansona te verzije Elvisove “Bossa Nova Baby” producirane do neprepoznatljivosti “Kraljevog” glasa. Naziv radionice bio je “Totalni teatar”.

Nigel Charnock: Moja vizija kazališta je gluma, pjevanje, ples, držanje govora, glazba uživo, različita glazba, ljudi koji izvode različite stvari ponekad i sa publikom, zato svoj rad zovem totalni teatar. On nije samo ples, samo opera… Zato i postoji riječ play (igra) koji obuhvaća sve moguće vrste ekspresija, total svega. Želim i nastojim obuhvatiti što šire, različite načine ekspresije koje su mi na raspolaganju.

Klasični teatar dosta strogo kategorizira predstave, podjele među žanrovima su još uvijek dosta stroge i vjerujem da ste to ne jednom nazvali dosadnim kazalištem, pa što doista mislite o kazalištu?

Nigel Charnock: Mnogo toga u kazalištu mi se čini dosadnim, zato i ne idem baš često u kazalište. Čak i kad nešto ima odlične kritike meni se često ne svidi. Što najčešće vidim u kazalištu je repeticija, ponavljanje nečega što mi ne nalikuje na stvaralaštvo, iako je predstava uživo ona nekako nije živa. Jer upravo najdragocjenija stvar u kazalištu je to što je uživo, a ne snimka, znači nešto se događa pred vama, nešto što je živo, nije naslikano i gotovo, već živi događaj. Naravno da se svi u kazalištu trude dati najviše, biti na vrhuncu, ali unatoč tome ono se zna činiti tako mrtvo. Na primjer kod starih tekstova često se dobiva taj dojam da se i sami glumci dosađuju. Pristup svakom djelu trebao bi biti revolucionaran, drugačiji, umotan u nešto posve novo kako bi ta predstava uistinu dobila taj živi moment kod gledatelja.

'Totalni teatar' Nigela Charnocka u ITD-u (Foto: Damir Žižić)

Koje su nove tendencije u plesnoj umjetnosti danas, obzirom da je tijelo nešto što ograničava ideju pokreta je li ples i danas u svojevrsnoj krizi?

Nigel Charnock: Mislim da ste u pravu. Kriza u plesu javila se i prije dvadeset ili čak trideset godina. U plesu, čistom plesu, jako veliki broj ljudi koji pleše opsjednuti su plesom u smislu da je estetika na prvom mjestu, kako izgleda svaki pokret i često upadaju u zamku da osjećajima pretpostavljaju upravo tehničku izvedbu pokreta. Na račun toga kako ples izgleda zanemari se činjenica kako se taj ples osjeća. To se događa i glazbenicima, na primjer pijanistima, briljantni tehničari koji do savršenstva dovode proizvodnju svakog tona ali im na kraju nekako izmiče kreativnost, umjetnost sviranja. I moj problem s plesom je što se osjećam kao da sam zapeo.

Ponekad idem na plesne predstave, ne baš često, a i tada mi dođe da se nakon deset minuta ustanem i pitam ih zašto to radite, to je lijepo, divno i krasno ali nije dovoljno za mene kao publiku. Ples se svodi na promatranje predivnih ljudi kako izvode predivne pokrete svojim predivnim tijelima ali nakon deset minuta se zapitate zar je to sve što rade? Zbog svog kazališnog a zatim i plesnog obrazovanja oduvijek nastojim spojiti te dvije komponente. Zapravo želim vidjeti što bolje prožimanje priče i pokreta. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh