‘Celebration – A Musical Journey’ opsežna je i detaljna kompilacija pedesetogodišnje karijere Sergia Mendesa s puno nepotrebnih poglavlja.
Brazilska glazbena ikona koja aktivno djeluje već 50 godina odlučila je publiku povesti na putovanje kroz svoju bogatu i uspješnu karijeru.
No kako to obično zna biti, putovanje će prije biti dosadno nego uzbudljivo ako se baš mora stati na svakoj stanici. Kompilacija „Celebration – A Musical Journey“ opsežni je best of dvostruki album s ukupno 38 pjesama složenih kronološkim redom, dok je izbor ustrojen skoro striktno po hit sistemu.Dakle, ako je i bilo nešto što je sedamdesetogodišnji Sergio Mendes možda htio uvrstiti jer mu je priraslo srcu, a nije se pokazalo uspješno na top listama, tako nešto nije našlo svoj prostor. A nekako i nema draži u tome kad netko tko je legenda i u poodmakloj životnoj dobi ide ziheraški niz dlaku većini.
Najuzbudljiviji dio „putovanja“ je prvi CD na kojem su uvršteni najbolji trenuci iz bossa nova ere 60ih i post bossa nova perioda iz 70ih tijekom kojih je Mendes bio neprikosnoveni vladar scene sa svojim bendom Brasil ’66. „Garota de Ipanema“, „Mas Que Nada“, „Pais Tropical“, „Masquerada“…Uglavnom tu su svi poznati originali onoga što je mlađa publika tijekom prijašnjih godina slušala u raznim remiks verzija Ibiza i inih lounge DJ-a.
Drugi CD pak više podsjeća na klopku za Ivicu i Maricu u kući u kojoj je sve od marmelade i čokolade. Klišejizirani pop opus zbog kojih se opravdano mrzi mainstream 80ih traje čitavu vječnost. U to vrijeme je Mendes status internacionalne zvijezde unovčavao u SAD-u. Radio glazbu za duete i dječje zborove koji i danas zvuče kao šablonska industrijska zvučna kulisa za B-produkcijske ljubavne filmove i sapunice. Taj komercijalni opus ne posjeduje u sebi niti trunčice latino zvuka, a Sergio je dokazao svoju kameleonsku sposobnost da zvuči kao da je stvoren od rebra Michaela Boltona. Sigurno je da mu nitko ne bi zamjerio da je kojim slučajem tu fazu u potpunosti izostavio s kompilacije.
Podsjećanje na to razdoblje potpuno je nepotrebno i štoviše deplasirano, a drugi CD postaje probavljiv tek od sredine kad ritam bossa nove ponovno zašuška i začuje se portugalski jezik u pjesmi „Rio De Janeiro“, iako i ono što slijedi nakon toga samo glazbenikovo recikliranje starih dobrih vremena, ovog puta nepotrebno modernizirano s hip hop i R&B intervencijama. I naravno da „Mas Que Nada“ s Black Eyed Peas zvuči lošije u svakom pogledu od verzije iz 1966. godine i da je vokalno Fergie miljama daleko od ugođaja koji je proizvela njena zemljakinja Lani Hall iste te 1966.
Prilagodljivost svakoj dekadi svakako je dobar recept za dugu glazbenu karijeru, no u slučaju Sergia Mendesea koji je ovdje plastični primjer s takvim mindsetom lako se dogodi da punih trideset godina iz takve glazbene radionice ne izađe ništa vrijedno spomena ili trajnije vrijednosti, a kamo li da se može usporediti sa zlatnom bossa nova fazom 60ih i 70ih. Da je drukčije vjerojatno bi i neki Cafe del Mar DJ-i koji su u zadnjih deset godina popularizirali Mendesa postupili drugačije.
Ocjena: 6/10
(Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
