Nina Romić objavila je novi singl ‘Crno’ kojim ujedno najavljuje projekt i kompilaciju ‘Femme Nouvelle’, a također sutra priprema koncert u zagrebačkom Vintage Industrialu. I dalje je fokusirano angažirana na projektu Začarana Močvara preko kojeg pronalazi mlade kantautorske talente diljem regije, a obzirom da se cijela priča sa ženskim kantautorstvom u ovom tisućljeću na ovim prostorima zakotrljala, između ostalih, i s njenom pojavom, ne bi bilo pretjerano proglasiti je i kumom kantautorskog vala.
Oduvijek si dosta pažnje polagala na vizualizaciju svoje glazbe kad su spotovi u pitanju. Kako je konkretno došlo do ideje i suradnje s Markom Nakićem koji je napravio zanimljiv kontrastni spot, obzirom na tematiku kojom se bavi pjesma „Crno”?
Nina Romić: Osim što je zaslužan za ideju i likovno oblikovanje mog zadnjeg albuma “Sloboda” s Markom sam surađivala na prethodnim spotovima za pjesme “Svjetla” i “Sloboda”. Svidjela mi se ideja koju je imao za ovaj spot i nisam mogla zamisliti da ga radi bilo tko drugi osim njega. Jako sam zadovoljna nadrealnim svijetom kojega je stvorio spojem kolaža, efekata i snimki.
Kad smo već kod tematike pjesme „Crno”, je li i tebe samu iznenadile crne misle koje su u njoj zabilježene? Mislim, općenito tvoj posljednji album donosi jači kontekst u kojem društvene okolnosti utječu na tebe kao umjetnicu.
Nina Romić: Nisu me iznenadile. Više me iznenađuju dijametralno suprotni stihovi napisani pod krinkom ružičastih naočala i namješteni osmijesi na fotografijama od mojih misli. Ono što mi je bitno u stvaranju, uvijek bilo i uvijek će biti, jest iskrenost. Kakav god trenutak bio u mom životu, ako me inspirira na stvaranje – učiniti ću to.
Projekt “Femme Nouvelle” je značajan ženski pokret, i ponosna sam što sam dio njega. Stavlja stvari na pravo mjesto, i direktno progovara i nosi svoju pravu misao kroz autorske pjesme svih kantautorica na kompilaciji.
Pjesma „Crno” će se uskoro naći i na kompilaciji “Femme Nouvelle”, no to nije samo kompilacija, već ujedno i projekt, možeš li nešto o tome reći gledano iz vlastite perspektive?
Nina Romić: Projekt “Femme Nouvelle” je značajan ženski pokret, i ponosna sam što sam dio njega i što se pjesma “Crno” našla na kompilaciji. Osim mene, na kompilaciji se nalaze mnoge kolegice sa scene, snažne autorice, pjesnikinje, velike žene. Drago mi je da će se više pisati i pričati o ženskom stvaralaštvu u koje je uloženo mnogo rada i truda, a svejedno nije dobilo svjetla reflektora kakva zaslužuje. Ovaj pokret stavlja stvari na pravo mjesto, i direktno progovara i nosi svoju pravu misao kroz autorske pjesme svih kantautorica na kompilaciji.
Može se reći da je kantautorski val s početka ovog desetljeća, i čiji si ti nemali dio, donio jedno drugačije svjetlo, jedan drugačiji rakurs prvenstveno kad je riječ o ženskom stvaralaštvu. Kakav je tvoj dojam svega kad sad pogledaš malo unatrag?
Nina Romić: Kroz godine su se stvari mijenjale, i od skoro pa nikakvih temelja stvorena je jedna scena upravo takve, istovremeno tihe i glasne scene. Tihe, jer ne mogu konkurirati svojim minimalizmom većini glazbene produkcije s TOP 40, a glasne jer progovaraju autentično i osobno o temama koje su iznimno bitne za malog čovjeka, o temama s kojim se može poistovjetiti gotovo svatko tko ih sluša. Znam koliko je na mene utjecalo sve to, svi ti ljudi s kojima sam istovremeno svirala, koje sam pratila i koliko me je sve to odredilo za dalje. Vremenom se ženska scena na neki način odvojila, tj. osnažila jer je mnogo njih nadraslo osnovni pojam kantautora, i predstavljanja sebe kroz minimalističku glazbu. Na sceni je trenutno mnogo autorica koje su izdale vrhunske albume sa produkcijom kojih se ne bi posramile ni svjetski poznate i priznate kantautorice.
Mislim, daleko od toga da se cijela stvar rasplinula, već upravo suprotno, “Femme Nouvelle” se čini kao dokaz da je ta, hajmo reći, agenda pronašla uporište, ali vjerujem da i ti misliš kako još puno toga treba napraviti, zar ne?
Nina Romić: Sigurno još puno treba napraviti, svi ti mali koraci u konačnici pomažu da kantautorska scena dobije na važnosti i priznatosti u medijima i trenutnoj glazbenoj ponudi u našoj državi i regiji. “Femme Nouvelle” je samo jedan kotačić u svemu tome, i zasigurno izvrsna priča koja pomaže i promovira stvari koje su važne u cijeloj priči; kreativnost, autorstvo, žensku snagu i ono što je važnije, možda biva inspiracija nekim novim, neotkrivenim autoricama i autorima.
Po pitanju kantautorske scene, ti si jedna od rijetkih koja kroz program Začarana Močvara radi uistinu značajan posao traženja novih talenata i na njihovom predstavljanju publici. Obzirom da si tu na ‘prvoj liniji’ koji su tvoji dojmovi kad je riječ o talentima koji dolaze i postoji li neka bitna razlika u njihovom pristupu spram vas iz inicijalnog perioda kantautorskog vala?
Nina Romić: Iskreno, ako govorimo o stvaranju ne primjećujem preveliku razliku u pristupu. Taj prvi impuls stvaranja vođen emocijom je ono što primjećujem kod svih. Kako je prošlo dosta godina od kako su se pojavili prvi kantautori koji su snimili albume i tehnologija je uznapredovala, internet se razgranao i otkrili su se najefikasniji modeli samopromocije. Primjećujem da su novi glazbenici na sceni mnogo više svjesniji što treba napraviti i pripremiti prije onog prvog skoka pred ljude da to bude zvučnije.
U Vintage Industrialu sutra nastupaš i s novim pratećim bendom… Uzbuđenje? Strah?
Nina Romić: Sutra nastupam s postavom s kojom sviram zadnjih pola godine. Bendu se pridružio novi bubnjar, Krešimir Oreški, uz dosadašnju basisticu Jelenu Galić i mog dugogodišnjeg suradnika Freda Lanza na klavijaturama i odlučili smo se pozabaviti s nekim našim glasnijim pjesmama. Uvijek mi je bilo zanimljivo gledati i sudjelovati u preobrazbi vlastitih pjesama s novim ljudima u bendu. Pa smo tako neke pjesme izokrenuli, a nekima dali novi zrak u pluća. Jedva ih čekamo svirati uživo. Uzbuđenje i strah, sve je to postalo jedna dobra emocija kada se radi o nastupima uživo.
Jesi li sve što je dovelo do promjena unutar benda ujedno bilo i razlog zašto su nakon objavljivanja „Slobode” i koncertne promocije u Tvornici malo zastale tvoje koncertne aktivnosti?
Nina Romić: Bend je u zadnje dvije godine doživio i preživio mnoge mijene, od odlaska ljudi iz benda, preseljenja u druge države, punjenja baterija, do obiteljskih i egzistencijalnih promjena u mom životu i životima ljudi iz benda. Sve je to život koji određuje tempo bavljenja ostalim stvarima koje nisu u datom trenutku primarne. Glazba dolazi u trenutku kada treba doći, kada se oslobodi onaj prostor koji zaslužuje.
Pridjevi su se raspali, no ostaje pitanje; nedostaju li ti pomalo, jer bio je to neobičan sastav koji je čim se pojavio izazvao priličan hype na nezavisnoj sceni?
Nina Romić: Nedostaju mi Pridjevi i takva koncertna energija. Sretna sam što sam bila dio te priče i što sam snimila izvrsnu ploču s Dinom i Ivanom (Dino Santaleza i Ivana Picek, op. a.). I naravno, što sam bila s tako dobrim ljudima i glazbenicima u bendu. I dalje me obuzme onaj ushit kada slušam plavi vinil.
Koliko ti pored svih spomenutih obaveza ostaje prostora za osobnu kreativnost, za onu Ninu Romić koja osluškuje svoje unutarnje ja?
Nina Romić: Puno manje nego prije, no trudim se ukrasti male trenutke za sebe uz gitaru, dobru knjigu, novu glazbu, ili u osami na klupici u nekom zelenilu. I tada se opet vratim sebi. Drugačije je vrijeme nego prije, potrebno je mnogo više planiranja unaprijed da ostvarim sve što sam zamislila.
Što nakon „Slobode”, vidiš li smjer u kojem će se dalje razvijati tvoj glazbeni izričaj?
Nina Romić: Uz nove ljude i nova iskustva glazba će se sigurno razvijati u nekom smjeru, no ne znam u kojem. To mi čak nije ni toliko važno jer mislim da je upravo čar svega u otkrivanju i putovanju…