No Borders Orchestra se sinoćnjim nastupom u zagrebačkoj Galeriji Lauba još jednom dokazao kao je po pitanju inovacije, konteksta i oplemenjivanja klasične glazbe jedan od najvažnijih filharmonijskih orkestara ovih prostora.
Dok Hrvatsku trenutno trese skandal oko organizirane pljačke naftne kompanije, u Srbiji se zabranjuje Pride u glavnom gradu. To su samo dvije najaktualnije teme u regiji, od kojih svaka na svoj način govori o ranjivosti. Jedna o ranjivosti sistema ili pak tome da je sistem ugođen tako da se otvara prostor novom ranjavanju (od kojih će jedno po logici stvari biti fatalno), a druga o odnosu većine prema manjinama u društvu – prema onima ranjivima. I to je samo gledano unazad par dana, i samo u regiji, ili regionu, kako vam draže. Šira, globalna slika, osim ranjivosti cijelog eko sustava, zdravlja ljudi u pandemiji, ekonomija i društava gotovo da ne nudi alternative također.
Kao da je cijelo čovječanstvo zapelo u onih famoznih pet faza tugovanja doktorice Elisabeth Kübler-Ross tj. na prve dvije, a to su poricanje i bijes. Do pogodbe se još nije došlo, dok depresija tek čeka prije nego li dođe prihvaćanje, tj. mir s onim što se događa.
U koštac s tim narativom ušao je jedan umjetnički kolektiv – No Borders Orchestra, filharmonijski orkestar pod vodstvom maestra Premila Petrovića koji okuplja glazbenike iz cijele regije i koji od osnutka djeluje kao svojevrsna platforma za promjene i u prvom redu prevladavanje nacionalizma, rasizma, ksenofobije, homofobije, te krvave ostavštine prošlosti zapadnog Balkana.
Točno prije godinu dana No Borders Orchestra je u istom prostoru Galerije Lauba, gdje je nastupio i sinoć, oduševio s turnejom naziva „No Return To Normality“ ne samo virtuoznim upregnućem orkestra klasične glazbe u narativ modernog svijeta, već i svojevrsnim traženjem (duševnog) rješenja u post pandemijskom periodu, a duh vremena Orkestar je fascinantno pogodio i ovog puta recentnom regionalnom turnejom „Embracing Vulnerability“.
Za potpisnika ovih redaka vrlo je izvjesno da nastupe No Borders Orchestra neće propuštati, jer se nameću kao avangardni glazbeni događaji bez premca, gotovo, glazbene predstave u kojima je sineastičnost glazbe toliko plastična da se ne možete oteti dojmu da ste transcendentno ušli u neku filmsku projekciju. Čak i ako niste skloni klasičnoj glazbi i ako vam pomisao o set up-u filharmonije stvara dojam statičnosti na pozornici, No Borders Orchestra će vas uspješno razoružati u svim tim predrasudama.
Za početak, malo njih općenito danas promišlja glazbu kroz akustičnu prilagodbu prostoru i publici. Do „Embracing Vulnerability Toura“ No Borders Orchestra, moj posljednji koncert koji je korespondirao unutar kvadrofonije bio je onaj Pink Floyda u Bečkom Novom Mjestu na posljednjoj „Division Bell“ turneji u 1990-ima. No Borders Orchestra je to napravio sinoć; dok je orkestar dominirao u fronti pred slušateljima, s pozadinski zvučnika su odjekivali brojni zvučni efekti. Sklad i ugođenost orkestra s tim vidom prezentacije zvuka nadilazi brojne hibride koketiranja s elektronikom.
Kako se koncert razvijao, scenariji su postajali sve maštovitiji. Članovi orkestra su u jednom dijelu ustali i u koloni hodali te proizvodili kakofoniju uzvika i zvuka instrumenata u hodu. Efekt je bio kao da ste usred vojne prozivke i žamora neke ratne zone, gdje ljude odvoze negdje, kad osim čekanja najgoreg, drugo i ne postoji, sve dok gudački kvartet koji je ostao sam na podiju ne prereže tu turobnost nježnošću kakva jedino dolazi kad premoreni um pobijede snovi u takvim situacijama. Uz sve, skoro svi glazbenici su bili bosi, čime je dodatno pojačan doživljaj zvukova koji dolaze sa svih strana, a ne prati ih zvuk koraka u cipelama.
Prošle godine nismo imali rat na kontinentu kao ove, a sinoć kao da je No Borders Orchestra u prostor Laube donio zvuke ratnih stradavanja. Kao da se Ukrajina odvijala tu pred našim nosom. Tu posebno treba pohvaliti izvrsnu perkusionisticu Špelu Mastnak i njen famozni osjećaj za dinamiku u dočaravanja zvuka crkvenih zvona kao da se približavate nekog razorenoj zoni, tj. zoni tragedije. Zadnji sličan ugođaj akustike uslijedio je na samom kraju kad su se glazbenici pomiješali s publikom pa su neki škripu violinskih žica, kakva se obično čuje u horor filmovima, mogli čuti i kraj svog uha.
Koncert je otvoren s Bachovom „O Haupt Voll Blut und Wunden“ na koju je nadovezana „The Wound is the Place where the Light enters You“ hrvatskog skladatelja Davora Branimira Vinczea (koji je, dakako, bio i u publici), poznatog po tome što koristi metodu mikrokolaža, tj. recikliranja glazbenog materijala. O skladbi je Vincze ususret „Embracing Vulnerability Toura“ kazao: „Naslov ovog djela posuđen je iz zadnje rečenice istoimene pjesme slavnog perzijskog pjesnika Rumija iz 13. stoljeća, čiji stihovi nose snage da sažmu srž brojnih ljudskih, životnih aspekata u samo nekoliko redaka; upravo je ranjivost jedna takva esencijalna karakteristika svake osobe. Ranjivost je sjajno izražena kroz ovu pjesmu i ujedno tema našeg koncerta.“
Za uranjanje u poglavlje koji se bavi ratom odabrane su skladbe Isidore Zebeljan „Deserted Village“ i Stevea Reicha „Different Trains – Europe During the War“.
Slijedila je posveta Benjaminu Brittenu, velikom britanskom skladatelju 20. stoljeća kroz skladbu estonijskog kompozitora Arva Pärta „Cantus in memoriam Benjamin Britten“ da bi potom ‘nit ranjivosti’ preuzeo gudački kvarte kroz predivni Schubertov „String Quintet in C major, D. 956 – Adagio“.
Okolnosti su htjele da u tom trenutku o ranjivosti progovori i stvarni događaj u Laubi. Uz prasak je pukla plastična stolica pod jednim posjetiteljem, pa je koncert na trenutak zastao dok je primat preuzeo zvuk komešanja ljudi koji su priskočili u pomoć starijem gospodinu kojeg je dopao ‘ranjeni stolac’. Na sreću nije bilo povreda. Na sreću nije bilo ranjenih. Adagio je nastavljen, ali uz tjeskobu o ranjivosti – mnogi su opipavali stolce pod sobom.
Za završetak je pripremljen „Adagietto“ Gustava Mahlera, a potom uz na panou napisanu poruku: „da se treba naučiti opustiti u nesigurnosti“ izveden je „Nimrod“, deveta i najpoznatija varijacija iz „Enigma variations“ Edwarda Elgara.
Kad se već spominje napisana poruka na panou, tijekom koncerta ih je bilo napisano tri od strane spomenute perkusionistice Špele Mastnak kad nije bila angažirana na instrumentima. Prva je bila da svi traže sigurnost u života, druga da je život nesigurnost, a treća da prihvatimo to i da se naučimo opustiti u tome, što je na koncu ništa drugo već jedan humani apel da shvatimo i prihvatimo sebe sa svim našim potrebitostima i manama, ali i da probamo suzbiti gordu konfliktnost i hirovitost ega kako bi bili bolji i jedni prema drugima.
Unatoč zahtjevnosti i šarolikosti izabranih djela, „Embracing Vulnerability“, kao i prijašnji „No Return To Normality“ izuzetno je pitak uhu u svojoj smislenoj kohenrentnosti, jer je No Borders Orchestra progovorio glazbom o onom recentnom i razumljivom, o onim osjećajima koji nas prate, ali ih nekad ne možemo drukčije definirati već kao nelagodu, ili pak instinkt straha.
„Embracing Vulnerability“ izabrana glazbena djela stavlja u širi kontekst današnjice i time ih oživljava dajući i njima težinu, jer mnogi prije nas su skladali u vremenima turobnih događaja i društvenih previranja, mnogi su poruku o ranjivoj ljudskoj prirodi zauvijek začahurili u svoja djela. I „samo“ (jer to „samo“ je izuzetno teško) ih netko treba iščitati i dati razumljivi kontekst današnjice potencijalno širem auditoriju, što No Borders Orchestra izuzetno dobro radi.
No postoji i jedan malo neugodan aspekt ove regionalne turneje koja se tiče Zagreba. Sinoć se činilo da je ovaj filharmonijski orkestar imao manju posjećenost nego prošle pandemijske 2021. godine u istom prostoru, za razliku od večeri prije u Rijeci u prostoru Exportdrva gdje se tražila karta više, a da ne govori o nastupu u Sarajevskoj vijećnici 26. kolovoza, skoro na dan granatiranja iste u posljednjem ratu na Balkanu i koju je No Borders Orchestra ne samo dupkom napunio, već uspio ljude ganuti do suza. Nakon užasa potresa i pandemije i Zagreb je spreman za tako nešto, ali kao nikako da to shvati. Ranjeni grad nikako da prihvati sam sebe takav kakav jest. A to nam je svima jako potrebno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
