Na svojoj ovogodišnjoj balkanskoj turneji nazvanoj ‘No Return To Normality’ (Nema povratka u normalu) sinoć je No Borders Orchestra nastupio u zagrebačkoj Galeriji Lauba i donio dah klasicističke avangarde sa sobom.
No Borders Orchestra (NGO) simfonijski je orkestar koji se sastoji od istaknutih profesionalnih glazbenika iz svih zemalja i većine etničkih i vjerskih skupina bivše Jugoslavije. Osnovao ga je intendant i dirigent Premil Petrović. Orkestar je nastao iz želje za stvaranjem simfonijskog orkestra bivše Jugoslavije koji prekoračuje regionalne granice, pred sebe postavlja najviše umjetničke kriterije kvalitete i traži novi oblik komunikacije.
U svojoj srži No Borders Orchestra nije samo spoj najboljih glazbenika regije, nego i nevladina organizacija koja podupire jačanje građanskih prava politički i društveno angažiranim umjetničkim i kulturnim projektima, te služi kao platforma za promjene i prevladavanje nacionalizma, rasizma, ksenofobije, homofobije i krvave ostavštine prošlosti zapadnog Balkana.
Ovogodišnju turneja naziva „No Return to Normality“ započetu 23. kolovoza u Rijeci, da bi dva dana kasnije došla u Zagreb, objasnio je prije nekoliko dana Premil Petrović riječima: „Samim nazivom turneje ‘No Return to Normality’ želimo poručiti kako normalnost koju smo živjeli prije pandemije nije bila normalna i kako ne bismo trebali težiti povratku u takav svijet. Živimo u vremenu ekološke katastrofe, velikih socijalnih razlika, hiperprodukcije i hiperkonzumerizma i potrebna nam je promjena na bolje. Stoga i sve skladbe s našeg repertoara na ovoj turneji tematiziraju transformaciju društva i šaljemo poziv svima da se trebamo mijenjati“, na tiskovnoj konferenciji povodom nastupa u prostoru Export na delti u Rijeci, gdje je orkestar trebao nastupiti još prošle godine u sklopu mnifestacije Rijeka – Europske prijestolnice kulture, ali je koncert bio otkazan uslijed pandemije koronavirusa.
Autor ovih redaka rijetko piše o klasičnoj glazbi, no ne iz razloga jer ne voli klasičnu glazbu, već zato jer mu se ne sviđa kud je klasična glazba otišla zahvaljujući komercijalizaciji. Konkretno, veliki revijalni koncerti i raznorazni tenori popističkim mindsetom baštine popularne melodije i arije u uvjetima modernih grandioznih produkcija, što glazbeni doživljaj uglavnom vodi u kičastu prezentaciju davno minulih vremena. Ono što nasušno nedostaje moglo bi se svesti u slogan: stari instrumenti i postave – nove ideje. Takve avangardne preobrazbe ‘klasike’ koja umjetnički ‘dubinski ore’ po sadašnjici bi trebalo biti više jer i u klasici postoji taj svojevrsni underground koji je u sjeni revijalnih, usuđujem se reći, lakoglazbenih klasičarskih nastupa za mase. U tom smislu No Borders Orchestra je tu jedna uistinu vrhunska priča – priča koja je u stanju eklektično isprovocirati sadašnjost, pa tako i ovu pandemijsku.
Da je No Borders Orchestra već na samom početku sinoćnjeg koncerta pogodio tamo gdje treba svjedočio je izbor djela „Shaker Loops“ američkog skladatelja Johna Adamsa, koji je još 1978. naslutio u kojem smjeru bi se mogla kretati glazba u budućnosti. „Shaker Loops“ je minimalizmom prožeto djelo u kojem je Adams već tada ‘zarobio par tonova u loop’ i gdje je glavni uteg na dinamičkoj igri tihog i glasnog. Orkestar vođen maestrom Premilom Petrovićem ‘kuhao’ je prisutnima tu turobnu atmosferu u kojoj kao slušatelj stalno očekujete da se djelo otvori i da orkestar ‘prosvira’, ali se to ne događa, jer nakon svake naznake da bi se to moglo dogoditi opet se stvari anuliraju i ‘beskonačni’ loop odnosi pobjedu. Je li se mogao jače glazbeno dočarati lockdown i godoovsko čekanje civilizacije na poklič da se vraćamo u normalu? Teško. „Shaker Loops“ je upravo to djelo koje kao da je u vremenskoj kapsuli čekalo da se vrijeme i ambijent prilagodi njegovom razumijevanju.
Nakon toga, novi vrhunski ubod. Petrović se s pola okrestra povlači s podija i vođenje prepušta skopskom violinskom virtuozu Vladimiru Kostovu koji potom donosi onaj, od današnje publike, očekivani revijalni moment kroz najpoznatije djelo takve vrste – Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“. Ali dakako i tu je bila kvaka. Kostov je s orkestrom izveo „Vivaldi recomposed“ Maxa Richtera, koji je Vivaldijevo djelo poput nekog glazbenog Burroughsa odlučio prekrojiti i spojiti nelinearno. Kostov i orkestar su pretumbane dijelove „Proljeća“ i „Zime“ dakako izveli majstorski i uz to glazbeno dali savršeni komentar na današnji život u uvjetima poremećenih godišnjih doba.
Nakon glazbeog trailera „Rethink!“ Ivana Božičevića u drugom dijelu je glavna pozicija pripala Straussovoj „Metamorphosen“, inače djelu koje je nastajalo u završnom periodu Drugog svjetskog rata, od kolovoza 1944. do ožujka 1945. godine. Premil Petrović je opet bio na mjestu dirigenta, a novitet je da je cijeli orkestar to, u prosjeku, polusatno djelo izveo stojeći (dakako osim čelistica i čelista, što je razumljivo). I još jednom fantastično poentiranje. No Borders Orchestra je „Metamorfoze“ i izvodio čarobno metamorfno. Nekako kao da se mnoštvo valcera međusobno prelijevalo. Kao da su neki počinjali prije nego li su prethodni završili. Savršenstvo harmonije koje je konstantnu u nekom ehu i koje stvara osjećaj vrtoglavice i na trenutke pomišljate da je sve u nekoj vrtložnoj kakofoniji jer vam stalno izmiče osjećaj ritma koji je u nekom svom ritmu i stalno se pitate: „gdje je tu prva doba?“ Kao da gledate valove koji se odbijaju od stijene i stvaraju kontra valove.
Kao da je Orkestar pokušao dočarati (i uspijeti, dakako) sklad nesklada koji je svuda oko nas – to traženje smisla u besmislu i pokušaj izvođenja formule nedokučivosti, a ustvari cijelo čovječanstvo se prevrće, kako se prevrtalo i u prvoj polovici 1940-ih kako je to tada glazbeno dočarao veliki njemački kompozitor, jedan od posljednjih predstavnika romantične ere i jedan od prvih modernista – kompozitor prekretnice između dva doba, kao što smo i svi mi, htjeli to ili ne, isto tako publika ovog našeg povijesnog prekretničkog trenutka.
Jedino što trebamo jest shvatiti da naš minuli ‘romantizam’ još samo možemo gledati u filmovima i serijama, jer ‘nova moderna’ je već tu, kako je to bez ijedne izgovorene riječi tijekom večeri, već samo glazbom dočarao orkestar koji je shvatio da ograničavanje bilo koje vrste nije dobro, posebno kad je riječ o mentalnoj sferi, i to baš nas ljudi s Balkana. Bar nama ne bi trebao biti stran pojam da nema povratka u normalnost. Mi to apsolviramo iz generacije u generaciju.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
