Pozicija Noama Chomskog je pozicija čovjeka koji se sjeća i koji, zahvaljujući sjećanju, postavlja neugodna pitanja.
Ne želeći iznositi nikakve podrobnije analize o cjelokupnom djelu Noama Chomskog (za takvo što bi ipak bilo potrebno pročitati više od nekoliko njegovih knjiga), svejedno mirne duše mogu reći kako nemali utjecaj na ovdašnju recepciju njegovih djela ima njegova vječito nabrušena kritička oštrica usmjerena prema Sjedinjenim Američkim Državama. Da Chomsky nije ’67. godine proširio svoje intelektualne horizonte na filozofiju, teoriju medija i politički aktivizam (napisavši do danas na te teme devedesetak knjiga) te da je ostao isključivo u domeni lingvistike vjerojatno bi njegova djela u ove krajeve stizala poslovičnom učestalošću kojom stižu i sva ostala stručna djela iz područja humanistike. Sporo ili nikako.
No, kako vrlo dobro znamo da je upravo Amerika smrtni neprijatelj svakog hrvatskog ljevičara (što se valjda proteže još od jugoslavenskog doba) i kako znamo da je istih povelik broj, ne treba nas čuditi što je u razdoblju od 2000. do danas u Hrvatskoj objavljeno osamnaest njegovih knjiga (za usporedbu, od 1969. do 2000. objavljeno ih je pet – mahom lingvističke tematike), od kojih su neke, poput “Sustava moći”, potpuno promašene.
Podnaslovljena “Razgovor o globalnim demokratskim pobunama i novim izazovima pred američkim imperijem” knjiga “Sustavi moći” donosi seriju intervjua koje je, u razdoblju od 2. travnja 2010. do 15. svibnja 2012., s Chomskim vodio David Barsamian, američki novinar te urednik i osnivač radijskog programa Alternative radio, posvećenog razgovorima s vodećim intelektualcima današnjice koji se agencijskim putem distribuira na više od dvije stotine postaja diljem svijeta. U osam intervjua Barsamian i Chomsky razgovaraju o aktualnim događajima (pokret Occupy, Arapsko proljeće, europska ekonomska kriza, sukobi na Bliskom istoku), o vanjskoj i unutrašnjoj politici SAD-a te o općenitijim, teoretskim temama poput stanja u američkom školstvu, uloge znanosti i obrazovanja u suvremenom dobu, novim postignućima u radu na univerzalnoj gramatici, medijima i njihovom utjecaju na ljudsku svijest itd.
Aktualnost spomenutih tema nije tek puki nadomjestak za njihovu relevantnost (kako se često zna dogoditi kad izdavački giganti zaspu tržište s kojekakvim analizama „suvremenog stanja“). O većem dijelu istih moglo se čitati u svim domaćim medijima (iako, činjenica da se nešto pojavljuje u medijima, pogotovo u hrvatskim, sama po sebi ništa ne doprinosi pojmu relevantnosti). No, diskurs i metodologija Chomskog i Barsamiana značajno se razlikuju od diskursa masovnih medija poput novina i televizije. Umjesto površnog pregleda koji više otkriva o ideološkoj prirodi suvremenog korporativno-agencijskog novinarstva nego o stvari u pitanju, čitatelj “Sustava moći” na uvid dobiva ekstenzivnu analizu iz pera jednog od najbeskompromisnijih i najustrajnijih kritičara američke vanjske i unutrašnje politike popraćenu opsežnom bibliografijom. Problem Sjedinjenih Američkih Država u ovom je slučaju dvostrukog karaktera. „Sustavi moći“ se, naime, donekle „gube u prijevodu“. Dalje>>