Pozicija Noama Chomskog je pozicija čovjeka koji se sjeća i koji, zahvaljujući sjećanju, postavlja neugodna pitanja.
Poslužimo se analogijom. Ukoliko ste čitali vehementne radove Richarda Dawkinsa na temu evolucije i genetike, tada ste neminovno primjetili kako su isti prilagođeni kontekstu matične zemlje. Dawkinsova djela nadovezuju se na razbuktalu polemiku između evolucionista i kreacionista koja u SAD-u podjednako funkcionira i kao metoda prikupljanja političkih poena i kao sasvim realan legislativni problem. Na račun konteksta, Dawkinsova su djela premrežena agresivnom retorikom koja izvan granica SAD-a nema nikakvu svrhu (iako bi se sudeći prema nedavnim događajima povezanima uz inicijativu U ime obitelji, gostovanje Judith Reisman i nastup Željke Markić u emisiji “Nedjeljom u dva” moglo dogoditi da preispitamo svrhovitost takvih retoričkih manevara).
Slična se stvar događa i sa “Sustavima moći”. Chomsky je, poput Dawkinsa, usredotočen na vlastitu zemlju i njenu dnevnopolitičku dimenziju. Chomsky zauzima poziciju prosvijećenog i informiranog pojedinca koji se suočava sa sistematskom medijskom simulacijom javnog prostora kojim dominiraju poluistine, spinovi, zastranjenja, zataškavanja i svakovrsne manipulacije činjeničnim stanjem. Osnovna strategija ovog sučeljavanja svodi se na neprestano ukazivanje na proturječja dominantnog diskursa, na njegove kontradikcije i nelogičnosti zbog čega se u određenom smislu “Sustavi moći” mogu čitati kao vrhunska književna kritika suvremenog američkog narativa. No, sadržaj američkog narativa iz perspektive onih koji se ne nalaze u svijetu koji on konstruira unatoč kolonijalnoj poziciji naše zemlje sam po sebi nije posebno zanimljiv tj. isti je – praktički nepromijenjen – u pogonu više od pola stoljeća i ne predstavlja nikakvu nepoznanicu kritički nastrojenim umovima. Štoviše, isti se temeljito i ustrajno dekonstruira već dugi niz godina bez nekog vidljivog pomaka.
Metodologija Noama Chomskog može se, dakako, preuzeti (kao što se i preuzima) i upotrijebiti u drugačijem političkom kontekstu (na primjer, rečenica poput „kritizirati našu transcendentalnu svrhu znači upasti u pogrešku ateizma“ savršeno opisuje poziciju intelektualca u Hrvatskoj devedesetih iako su posljedice takvog ateizma tih godina u hrvatskoj bile daleko radikalnije od onih u Americi) pa se shodno tome “Sustavi moći” mogu čitati kao pokazna vježba političkog aktivizma za početnike no na toj se dimenziji ova knjiga zapravo i zaustavlja. Relevantnija djela koja prelaze granice jedne zemlje Chomsky je napisao ranije.
U trenutku dok odgovara na pitanja Davida Barsamiana Chomsky ima 84 godine i povremeno se gubi u vlastitoj pripovijesti. No, malo je 84-godišnjaka koji barataju tolikom količinom informacija i koji su ih u stanju adekvatno upotrijebiti. Neovisno o tome što “Sustavi moći” zapravo ništa bitno ne doprinose korpusu kritičkog pisma u njima je još uvijek moguće pronaći pokoju pronicljivu rečenicu i zgodno sročeni aforizam (poput „male zemlje angažiraju pojedine teroriste, Sjedinjene Države angažiraju terorističke države“ i „da kapitalizam vjeruje u tržište ne bi se služio marketingom“), kao i skraćenu povijest američke aktivističke ljevice i sindikalnih borbi. “Sustavi moći” doista demaskiraju ono o čemu pišu, još jednom p(r)okazujući mehanizme proizvodnje značenja u suvremenom svijetu.
Ukoliko se išta iz čitavog poduhvata može naučiti, onda se može naučiti da sustav počiva na nedostatku povijesnog pamćenja. Računajući sa zaboravom narativ moći se uz manje scenarističke izmjene može dovijeka održavati. Pozicija Noama Chomskog je pozicija čovjeka koji se sjeća i koji, zahvaljujući sjećanju, postavlja neugodna pitanja. Sadržaj tih pitanja, dakako, mora biti prilagođen kontekstu. Iz naše perspektive, pripovijest koja (p)održava američke intervencije na Bliskom istoku, je više-manje nebitna. Na nju ionako nemamo nikakvog utjecaja. Iz naše perspektive daleko je relevantnije pitanje odakle određenom cvjećaru čije poslovne pothvate korporativni mediji hvale na sva usta početni kapital. O tome nam, dakako, Chomsky ništa ne može reći. No, zauzvrat nam može ispričati nekoliko rečenica o Europskoj središnjoj banci i neoliberalnoj ekonomiji što su teme s kojima ćemo se, uz već spomenutog cvjećara, morati suočiti u nadolazećim desetljećima.
Izdavač: Naklada Ljevak, 2013.
Cijena: 99 kn
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
