Noć dobrih vibracija – Jack Johnson i Jimmy Cliff u pulskoj Areni

Havajski kantautor Jack Johnson i reggae legenda Jimmy Cliff upriličili su nezaboravan nastup, a publika u Puli je imala i tu čast gledati ih kako nastupaju zajedno što je svakako bila svjetska ekskluziva.

Jack Johnson (Foto: Zoran Stajčić)

Otkada je proljetos bio najavljen koncert Jacka Johnsona u Pulskoj areni najveća dilema bila je hoće li se to obistiniti obzirom na naše kaskanje za svime, pa tako i za aktualnim događanjima na svjetskoj sceni. Jer u ovakvim situacijama lako se može dogoditi da onih koji su odavde linkani na svijet ima premalo. Napuniti Arenu nije dječja igra, za takvu stvar treba imati ime, a ime Jacka Johnsona je unazad nekoliko mjeseci za veliki broj Puležana u čijem gradu je nastupao bilo potpuna enigma, a vjerojatno je u sličnom postotku (ako ne i višem) bilo za ostatak zemlje.

Nas je uglavnom u velikom luku zaobišla karijera ovog kantautora s Havaja koji bez problema puni arene i open air prostore u zapadnom svijetu, glazbenika koji je između ostalih surađivao s Eddiejem Vedderom, Williejem Nelsonom, grupom Black Eyed Peas, zatim Benom Harperom i Daveom Matthewsom. Uspio je postići svjetsku slavu i visoke tiraže iako je ustvari ostao nezavisni umjetnik koji ima potpisan ugovor samo za svoju diskografsku kuću Brushfire Records. Iz te pozicije još djeluje i kao veliki humanitarac koji za pomoć lokalnim zajednicama i ekološki prihvatljivim rješenjima daje velika sredstva, a ide do te mjere da izdvaja i kompletnu zaradu od turneje.

Po životnim navikama „na cesti“ spada u one zvijezde koje se teško odvajaju od obiteljskog ugođaja. Na turneji putuje zajedno sa suprugom, njihovih troje djece i prijateljima, a sudeći po tome kakvo raspoloženje vlada između njega i kolega u bendu, čini se da je ugodni prijateljski odnos s njima nešto što mu je jednako važno koliko i glazba. Već deset godina je jedinstvena pojava na sceni, u potpunosti vjerna svojoj glazbi, tako da ga je kao takvoga uistinu teško ne voljeti i poštivati.

U Puli, u koju je došao dan ranije, je uživao kao i svaki drugi strani turist. Nije imao problema oko toga da će ga netko prepoznati, a kamo li da će ga salijetati fanovi, a to nije obećavajući znak za nekoga tko svira u Areni. No obraz su nam u utorak navečer spasili stranci. Okupilo se između pet i šest tisuća posjetitelja među kojima je bilo više onih koji su znali manje hrvatskih riječi od Jacka Johnsona koji je na pozornici tečno izgovarao: „Dobra večer, hvala, kako ste, jeste dobro?“. Za mlađu europsku publiku, gledano od Švedske do Italije koja je odlučila ljetovati u Istri, Jack Johnson i Arena je bila vrhunska kombinacija, ali je bio i solidan broj onih koji su iz nama susjednih zemalja potegnuli do Pule samo zbog koncerta.

Dodatni razlog više za ne propustiti ga bio i jedinstveni trenutak da je zajedno s Johnsonom te večeri nastupio i Jimmy Cliff koji je također trenutno na europskoj turneji, a pogodilo se da je za Pulu imao slobodni termin. Riječ je o glazbeniku koji je jednako velika legenda kao Bob Marley i Peter Tosh kad je reggae u pitanju.

Cliff je naime trenutno jedini živi glazbenik koji je dobio Order Of Merit – najviše priznanje koje država Jamajka može dati nekome za postignuće u umjetnosti i znanosti, odavno je Grammyjevac, a u Rock And Roll kući slavnih je od 2010. godine. Za njegovu pjesmu „Vietnam“ je Bob Dylan izjavio da je najbolja protestna pjesma svih vremena, a među Cliffovim zakletim fanovima (i prijateljima) su face poput Keitha Richardsa i Joea Strummera.

Jimmy Cliff (Foto: Zoran Stajčić)

Šezdesetčetverogodišnji Jimmy Cliff je sa svojim mnogoljudnim bendom pošteno zatresao pulsku Arenu reggae ritmom. On je stara škola frontmena, popu Micka Jaggera – komunikativan, pun energije i potpuno posvećen tome da se i od onih u najudaljenijim redovima od pozornice dobije feedback. Neupućeni su možda mogli pomisliti kako je lako njemu bilo dizati publiku kad svira općepoznate hitove i evergrine koje su posredstvom radijskih emitiranja ušli u kolektivnu memoriju. Samo što su svi uglavnom svi ti hitovi bili Cliffovi, počevši od svog prvog velikog singla „Wonderful World, Beuatiful People“ iz 1969. kojim je otvorio koncert. Potom su se nizale „Many Rivers To Cross“, „You Can Get It If You Realy Want“, „Sitting In A Limbo“, „Reggae Night“…

Legendarnu „Vietnam“ je Cliff u Puli izveo s prearanžiranim tekstom i novim naslovom „Afganistan“, dokazujući univerzalnost svoje protestne poeme koja je slala snažne emocije i publici okupljenoj u Vespazijanovoj Areni. Svoj socio-političko-ekološki angažman Cliff je uspješno izveo i u „Save Our Planet Earth“ kojom je uz himnično raspoloženje raspjevao publiku. Jimmy je majstor upravljanja raspoloženjem, jedan od onih rođenih talenata (koji da to nije, vjerojatno ne bi ni trajao toliko dugo). Bio je snažan medij za veselje, sjetu (u baladama), kao i vješto propitivanje savjesti publike u angažiranim pjesmama (ali s mjerom, jer ipak je riječ o koncertu). Teško da bi itko kao on  mogao uspješno odvesti vodu na svoj mlin s velikim (oprečnim) rasponom  pjesama od jedne „Vietnam (Afganistan)“ do „Hakuna Matate“ (iz animiranog filma „Lion King“), da bi nastup efektno završio s „Rivers Of Babylon“ samo uz bubnjarsku pratnju (Pjesmu su proslavili Bonney M, ali je originalno objavljena u izvedbi The Melodiansa na soundtrack ploči filma „The Harder They Come“ koji je bio jedan od glavnih otponaca početkom sedamdesetih za svjetsku ekspanziju reggea glazbe. Jimmy Cliff za isti film potpisuje većinu glazbe, a također igra i glavnu ulogu).

Najpoznatiju, odnosno naslovnu pjesmu „The Harder They Come“ Jimmy Cliff je izveo pola sata nakon svog nastupa i to zajedno s Jackom Johnsonom i njegovim bendom, što je svakako bio jedinstveni jamming moment u svjetskim mjerilima. Jer je Jack Johnson je u intervjuu za ovaj portal (koji će biti objavljen sutra) ushićeno izjavio kako je veliki obožavatelj Cliffove glazbe i da ni sam ne može vjerovati da će svirati zajedno s njim na istoj pozornici. To je svakako bio jedan od prvih vrhunaca koji se dogodio već na samom početku Johnsonova skoro dvosatnog nastupa.

Za razliku od instrumentalne raskoši Cliffovog benda, Johnson je djelovao u formaciji rock četvorke. Atmosferu je napravio već s uvodnom „You And Your Heart“ s recentnog „To The Sea“ albuma, a sve što je slijedilo bila je čista rock magija – ono po čemu su koncerti Jack Johnson nadaleko poznati. Bila je to jedna od najljepših demonstracija funkcioniranja benda, prije svega u svojoj jednostavnost, ali i dorečenosti. Johnsonov izričaj je u potpunosti oslonjen na vremena kad je rock bio mlad, oslobođen virtuoznosti i introvertnosti glazbenika od publike, odnosno nečega što je došlo kasnije u rocku.

Izravna, komunikativna i itekako puna ritma koji nosi i ne posustaje je glavni adut glazbe Jacka Johnsona i magnetizma koji proizlazi iz njegovih nastupa. Show nije radio samo on, već i ostatak benda, odnosno bubnjar Adam Topol, basist Merlo Podlewski i u prvom redu klavirist i harmonikaš Zach Gill. Johnsonove pjesme nisu imale krutu formu tijekom koncerta, već su bile podložne improvizacijama, kao i meddley križanjima s rock klasicima. Posebno upečatljivo je bilo izvođenje Hendrixove „Foxy Lady“.

Arena se njihala, plesala i pjevala, a Jack Johnson je to sve postizao naizgled bez previše napora, reklo bi se svojom prirodnošću i pristojnim ponašanjem. Idealan idol i kćerkama i majkama, ali potpuno cijepljen od ljigavo-patetičnog podilaženja bilo kome. Istinski atipična zvijezda koja plijeni svojom normalnošću i dobar primjer kako rock nije nešto nužno rezervirano za frikove, već i za „dobre dečke iz susjedstva“. Koliko je uspio ostaviti dobar utisak svojim prvim koncertom u Hrvatskoj moći će se mjeriti, ako nas eventualno posjeti još jednom i ako ga tada netko u šetnji s obitelji prepozna na ulici.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh