Na petodnevni posjet Beču odlučio sam se prvenstveno kako bih pogledao koncert Noela Gallaghera, no pošto je alfa i omega nekadašnjih Oasisa u međuvremenu potvrdila svoj prvi dolazak u Zagreb, ovaj se tekst od klasičnog reporta pretvorio u svojevrsnu najavu, uvid u ono što nas u kolovozu očekuje na Šalati.
Krenimo od početka, među otprilike 4.000 posjetitelja u Gasometeru, jednoj od dugovječnijih i poznatijih gradskih dvorana, našao se i priličan broj onih koji su na koncert potegnuli iz Češke, Slovačke, Mađarske i drugih zemalja u koje „samookrunjeni“ kralj britpopa ne navraća baš često. Također, jedni pored drugih tiskali su se sredovječni rokeri koji su sredinom devedesetih pratili prve austrijske nastupe tada mladog sastava zvanog Oasis i tinejdžeri godinu ili dvije mlađi od „Live Forever“ ili „Wonderwalla“.
Izravni povod koncerta, barem službeno, bilo je još jedno predstavljanje aktualnog albuma High Flying Bridsa „Chasing Yesterday“ iako se to prema set-listi teško moglo zaključiti. Naime, odavno je poznato da stariji brat Gallagher igra isključivo prema vlastitim pravilima, zbog čega nikoga ne treba čuditi kada promotivnu turneju napuni pjesmama s prethodne ploče ili manje poznatim B-stranama Oasisa.
U sat i 45 minuta svirke tako smo shvatili da od svega što je snimio u karijeri najvažnijima smatra (ili barem najviše voli izvoditi) „(What’s The Story) Morning Glory“ i samostalni prvijenac pa je tako čitav Gasometer umjesto njega dobio priliku otpjevati legendarne refrene „Champagne Supernove“, „Don’t Look Back In Anger“ i malo prearanžiranog, točnije ubrzanog „Wonderwalla“.
Slušajući te pjesme dva desetljeća nakon što su nastale, ponovno sam se uvjerio da je riječ o rock himnama na kojima su odrastale i na kojima će odrastati generacije, usprkos na trenutke rijetko besmislenim tekstovima („slowly walking down the hall, faster than a cannon ball“). Oasise sam u Beču uhvatio i na posljednjoj turneji prije konačnog raspada te je više nego očito da ih Noel danas izvodi s mnogo više entuzijazma i gušta nego što je to činio kada su kraj njega stajali Liam, Andy Bell i ostatak ekipe koja je kasnije sačinjavala slabašni Beady Eye.
Uz njih, nostalgični trip u dane ponosa i slave zaokružio je čak i ono vrijeme rijetko izvođenim skladbama poput „D’Yer Wanna Be A Superman“, „Half The World Away“, „Sad Song“ i „Listen Up“, dok je „Talk Tonight“ izazvala prvu pravu erupciju oduševljenja i zauzela mjesto u samom vrhu koncerta. „Everybody’s On The Run“, „AKA… What A Life“, „If A Had A Gun“ i trubačima pojačana Beatlesovska psihodelija „The Death Of You And Me“ i ovoga su puta s lakoćom izdržale usporedbu sa spomenutim britpop klasicima, dok je s aktualne ploče odsvirao jedva osrednju „Lock All The Doors“ te vrlo solidne „In The Heat Of The Moment“ i „Riverman“, dok je „Dying Of The Light“ i „The Right Stuff“, ponajbolje stvari s „Chasing Yesterday“, odlučio izostaviti.
Odavno je poznato da Noel ni u kom slučaju ne spada među one izvođače koji će podilaziti publici čestim zahvalama ili obraćanjem na njihovom jeziku, no ono što je izveo u Beču zaista je bilo urnebesno. U jednom trenutku skoro čitava je dvorana spontano počela pjevati stihove legendarne „Live Forever“, a nakon što su završili, samo ih je blijedo pogledao, rekao: „Znate riječi i što sad?“ i umjesto zatražene krenuo svirati „The Mexican“.
Tehničkom dijelu čitave priče, odnosno zvuku, rasvjeti i efektnim vizualima, nije bilo moguće naći zamjerku, prateći bend također je u zavidnoj formi, dok bi razlog za nešto slabije raspoloženje zvijezde večeri vjerojatno trebalo potražiti u činjenici da je zbog koncerta morao propustiti borbu svog omiljenog Manchester Cityja za povijesni plasman u polufinale Lige prvaka.