Knjiga napisana pod pseudonimom nudi niz dnevničkih zapisa glavne junakinje koja je zapela u ‘glibu novinarstva novog doba’ i starih okamenjenih svjetonazora zbog kojih ne može ‘izaći iz ormara’.
„Posudi mi smajl“ Nore Verde jedna je od medijski zapaženijih – neki čak kažu kontroverznijih i šokantnijih – novijih knjiga hrvatskih autora. Dijelom zbog dobre medijske promocije, dijelom, dakako, zbog zanimljivosti i kvalitete samog štiva. U ovo prvo uključena je činjenica da je knjiga napisana pod pseudonimom, što je (naknadnom pameću?) proglašeno dobrim marketinškim potezom, kao i sugestija kako je riječ o prvom hrvatskom lezbijskom romanu.
Nora Verde pseudonim je spisateljice koja je pod svojim pravim imenom objavila jedno publicističko djelo i nekoliko zbirki poezije, a kako veli i u knjizi i u intervjuima (također bez otkrivanja pravog identiteta, popraćenima fotografijama dublerice), zaposlena je kao novinarka u jednom zagrebačkom ženskom magazinu. U epilogu knjige objašnjava da se pravim imenom nije htjela potpisati jer je unutra previše nje da bi se izložila pogledima.
Iako su se u nas i prije pojavljivale knjige koje su prozno (djelomično) tematizirale LGBT odnose (npr. „Poqueerene priče“, Domino, 2004.; „Queer bajke“, Domino, 2005.), prvim se takvim romanom drži „Berlinski ručnik“ (Fokus komunikacije, 2006.) nepseudonimiziranog Dražena Ilinčića, a nakon njega rečenim su se temama prozno najistaknutije bavili Luka Marić u „Na mom ikea kauču“ (Celeber, 2008.) i Gordan Duhaček u knjizi „Destruktivna kritika i druge pederske priče“ (Domino, 2009.)
„Posudi mi smajl“ jest, ako je tako želimo nazvati, lezbijska proza, iako možda i nije roman nego kolažni niz dnevničkih zapisa pisanih iz vizure te i takve glavne junakinje. Ona jest lezbijka i to ne krije, no iz toga ne pravi veliku misu, nego lezbijsko opredjeljenje jednostavno predstavlja kao dio osobnosti koji – „kao i sve ostalo“, rekao bi Woody Allen – ima svojih dobrih i loših strana.
Podjednako tako ona je i rokerica („Foo Fightersi su pravi dečki za rokericu od tri banke“; „…dobila sam ideju, pomalo utopističku, jebi ga, naslušala sam se previše Clasha u životu.“) i novinarka life-style revije „…pišem pizdarije koje mi nikogovići puni važnosti i samih sebe seru u diktafon. Ja se bavim dokurčavanjem njihovih praznih misli…“; „Zavija mi želudac od hrvatskog medijskog prostora.“), ali ponajprije osoba koja se u svojim ranim tridesetim godinama, sada kada joj je život poprimio jasnije konture, nakon što je nepovratno prošlo razdoblje mladenačke neizvjesnosti u kojoj budućnost nudi tisuće nejasnih, ali mogućih opcija, osjeća nezadovoljno onime što je postala, time što se pretvorila u nešto drugo od onoga čemu se nadala dok se deset-dvadeset godina prije „kurčila mašući svojom zastavom pobune“. Od tinejdžerstva naglašen životni stav buntovnice („…prokleto dite oće sve naopako…“) nije urodio željenim plodom („…sad… kusam svoje buntovništvo zalogaj po zalogaj…“). Dalje>>