Knjiga napisana pod pseudonimom nudi niz dnevničkih zapisa glavne junakinje koja je zapela u ‘glibu novinarstva novog doba’ i starih okamenjenih svjetonazora zbog kojih ne može ‘izaći iz ormara’.
Iz te perspektive, neimenovana se junakinja kronološki neuredno prisjeća epizoda iz svog života, djetinjstva-odrastanja-mladosti-ludosti-sazrijevanja-osamostaljivanja, na Visu, u Splitu, studiranja u Zadru 1990-ih, „čučanja u glibu novinarstva novog doba“ u Zagrebu 2000-ih, pokušavajući na neki način otkriti gdje i kad je krenulo ukrivo, po zlu, što ju je dovelo do toga da „zaboravlja što je nekad bila“. I upravo zato, jer joj ga je samoj teško „proizvesti“, njoj treba „posuditi smajl“, onaj iskren, pravi, od srca, „da ga ima“.
Pisane ugodno-nepretencioznom, živom mješavinom književnog i govornog jezika, s obiljem engleskih riječi udomaćenih u novijem hrvatskom slengu, kratke autorefleksivne crtice oblikovane poput tijeka misli, uglavnom ironične, sa situacijom nepomirene intonacije, vrludaju i u emocionalnom koloritu i u narativnim smjerovima što se, s jedne strane može učiniti više posljedicom stanja i raspoloženja u trenutku pisanja pojedinog odlomka negoli svjesne spisateljske odluke, no s druge strane uvelike pridonosi uvjerljivosti, jer posve je realno da se čovjek osjeća čas ovako, čas onako. A kad je, kao ovdje, riječ o stilu dnevničkih zapisa, predočavanje osobnosti pisca dnevnika na taj način zapravo je vrlina.
Nešto slabije obilježje knjige jest dojam da se u nju uvuklo nekoliko poglavlja viška, onih koja se od većeg dijela teksta razlikuju gotovo neznatno, ali ipak bitno, onih što nalikuju novinskim kolumnama zabavne vrste u kojima izabrani autor, traženom mješavinom fornog i pametnog, najčešće u čavrljavom i pomalo površnom duhu iznosi često nepoantirana zapažanja o kojekakvim sitnicama i krupnicama svakodnevice, a što je sve skupa češće diktirano ritmom objavljivanja i zadanim gabaritima kolumne negoli autorovim nadahnućem. Ova „kolumnistička“ poglavlja učestalije se pojavljuju pretkraj knjige, no količinski ih uvelike nadmašuju ona druga (prva), često dirljiva i upečatljiva, u kojima „mrka duša što stenje pod cinizmom“ nezadovoljno traži sebe i greške u koracima, a koja zadiru poprilično duboko ispod pojavnosti teme ili događaja.
„Posudi mi smajl“ Nore Verde pitka je, ali ne i trivijalna knjiga koja poziva na čitanje „u komadu“, a u kojoj će se, bez obzira na seksualnu orijentaciju, lako prepoznati svi oni kojima se, iako ne žive doista loše, (u)čini(lo) da su se uhvatili u zamku koju su nastojali izbjeći i da ih je životna stvarnost pretvorila u osobe neugodno različite od onih kakvima su se nekad smatrali ili kakvima su nekad bili.
(138 str, Meandarmedia, 2010.)