Knjiga napisana pod pseudonimom nudi niz dnevničkih zapisa glavne junakinje koja je zapela u ‘glibu novinarstva novog doba’ i starih okamenjenih svjetonazora zbog kojih ne može ‘izaći iz ormara’.
Iz te perspektive, neimenovana se junakinja kronološki neuredno prisjeća epizoda iz svog života, djetinjstva-odrastanja-mladosti-ludosti-sazrijevanja-osamostaljivanja, na Visu, u Splitu, studiranja u Zadru 1990-ih, „čučanja u glibu novinarstva novog doba“ u Zagrebu 2000-ih, pokušavajući na neki način otkriti gdje i kad je krenulo ukrivo, po zlu, što ju je dovelo do toga da „zaboravlja što je nekad bila“. I upravo zato, jer joj ga je samoj teško „proizvesti“, njoj treba „posuditi smajl“, onaj iskren, pravi, od srca, „da ga ima“.
Pisane ugodno-nepretencioznom, živom mješavinom književnog i govornog jezika, s obiljem engleskih riječi udomaćenih u novijem hrvatskom slengu, kratke autorefleksivne crtice oblikovane poput tijeka misli, uglavnom ironične, sa situacijom nepomirene intonacije, vrludaju i u emocionalnom koloritu i u narativnim smjerovima što se, s jedne strane može učiniti više posljedicom stanja i raspoloženja u trenutku pisanja pojedinog odlomka negoli svjesne spisateljske odluke, no s druge strane uvelike pridonosi uvjerljivosti, jer posve je realno da se čovjek osjeća čas ovako, čas onako. A kad je, kao ovdje, riječ o stilu dnevničkih zapisa, predočavanje osobnosti pisca dnevnika na taj način zapravo je vrlina.
Nešto slabije obilježje knjige jest dojam da se u nju uvuklo nekoliko poglavlja viška, onih koja se od većeg dijela teksta razlikuju gotovo neznatno, ali ipak bitno, onih što nalikuju novinskim kolumnama zabavne vrste u kojima izabrani autor, traženom mješavinom fornog i pametnog, najčešće u čavrljavom i pomalo površnom duhu iznosi često nepoantirana zapažanja o kojekakvim sitnicama i krupnicama svakodnevice, a što je sve skupa češće diktirano ritmom objavljivanja i zadanim gabaritima kolumne negoli autorovim nadahnućem. Ova „kolumnistička“ poglavlja učestalije se pojavljuju pretkraj knjige, no količinski ih uvelike nadmašuju ona druga (prva), često dirljiva i upečatljiva, u kojima „mrka duša što stenje pod cinizmom“ nezadovoljno traži sebe i greške u koracima, a koja zadiru poprilično duboko ispod pojavnosti teme ili događaja.
„Posudi mi smajl“ Nore Verde pitka je, ali ne i trivijalna knjiga koja poziva na čitanje „u komadu“, a u kojoj će se, bez obzira na seksualnu orijentaciju, lako prepoznati svi oni kojima se, iako ne žive doista loše, (u)čini(lo) da su se uhvatili u zamku koju su nastojali izbjeći i da ih je životna stvarnost pretvorila u osobe neugodno različite od onih kakvima su se nekad smatrali ili kakvima su nekad bili.
(138 str, Meandarmedia, 2010.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
