Pokušali smo po Oslu i okolici, u šest dana druženja s norveškim novinarima, otkriti zašto su Norvežani jedini narod koji ne govori protiv svoje države.
– Vjerujem u ovaj sistem, ovo je pravedan sistem. Je, zna bit hladno, ali je pošteno – nesvjesno je parafrazirao čuvenu rečenicu iz „Lepih sela“ 40-godišnji Šibenčanin zvani Špula, kućni majstor u baru Justisen u Oslu, a kako se na putovanjima sinkronicitet uvijek jasnije vidi, tako je ispalo i da justisen znači pravednik. O Špulinoj plaći nećemo javno, to je samo još jedan od frustrirajućih faktora, jedan od mnogih, za sve nas koji smo se tih dana spajali na wi-fi po pubovima u neopterećenom Oslu i čitali o rodnoj ideologiji, koncesiji na Zlatnom ratu, prosvjedima protiv Frljića…
Da s tom Norveškom i njezinim statistički najsretnijim stanovnicima na svijetu nešto nije u redu, promislili smo brzo po dolasku. – Država je odlučila jače financirati lokalne medije jer je u novinama vrlo malo vijesti iz Norveške, piše se samo o Trumpu, Siriji i ostalim inozemnim temama – rekli su nam naši domaćini Elvind Lid i Frode Rekve, čelni ljudi Norveškog instituta za novinarstvo u Fredrikstadu. U prijevodu, u Norveškoj se toliko ničeg spornog ne događa, da su svakodnevni Trumpovi tweetovi i izbori u Francuskoj materijal za naslovnicu. Toliko je sve u apsolutnom redu, da očima napaćenim od hrvatskih naslovnica to izgleda kao da nešto opako, nešto duboko iz korijena nije u redu. Tek smo nakon nekoliko dana od Katrine Strøm, urednice lokalnog dnevnika Dagsavisen Fremtiden iz Drammena, saznali da je njezina novinarka pisala o jednom slučaju korupcije. Lokalna razina, građevinac i gradski vijećnik.
Sigurno nekog mrze. Narod bez prirodnog neprijatelja gotovo da i nema identiteta, pomislit će izluđeni Balkanac. – Danci su nam poput braće, Šveđani su glavni junaci naših viceva, Fince baš ne razumijemo, mislimo da oni tamo preko granice samo sjede i piju, a nema Norvežanina koji za Britance ne bi išao u rat – kažu nam naše norveške kolege. Nema mržnje. Možda malo izrugivanja, ali od mržnje ništa. Iako su ih i Danci i Šveđani u prošlosti svojatali i okupirali. Jedina stvar koja je nacionalni prioritet broj jedan jest pobijediti Švedsku u bilo kojem sportu.
Pogotovo u nogometu. Nogometom vlada Rosenborg, i tako već godinama. Zato Frode, novinar u mirovini, navija za Fredrikstad Fotballklubb, drugoligaša u kojem igraju dva Dalmatinca, Mislav Leko i Dinko Trebotić. Frodina supruga studirala je u Beogradu, govori jezik (ovaj naš, nezajednički), pa su Leko i Trebotić pozvani na večeru.
– Što da im skuham, što je u Dalmaciji ultimativni gastro specijalitet?
– Janje.
– Znači, komadi janjetine u pećnicu…
– Ne, znači nabiješ janje na kolac i satima ga vrtiš.
Nije mu se svidjela ta slika, iako povremeno ode u lov i ubiti jelena mačji mu je kašalj. Naš boravak u Norveškoj organiziran je u sklopu projekta Centar za razvoj medija, nastao suradnjom Hrvatskog novinarskog društva i Norveškog instituta za novinarstvo, koji predstavlja svojevrsnu trening bazu za usavršavanje novinarskih vještina. Novinari iz Fredrikstada, Osla i Drammena govorili su nam lude stvari, koje su samo dodatno pojačavale dojam da s tom Norveškom nešto definitivno mora da je iskonski pogrešno. Recimo, ako urednik dade otkaz iz etičkih razloga, idućih šest do dvanaest mjeseci prima punu plaću, a to mu je i poprilično jaka referenca u CV-ju. Jer… etika! Potporni stup profesionalnog i neovisnog novinarstva. Ono u što deklarativno vjeruju svi na svijetu, ali Norvežani izgleda BAŠ vjeruju. I u novinarstvo kao profesiju od javnog interesa. I u slobodu pisane riječi. I u neovisnost od vlasnika i politike.
– Stol za kojim Novinarsko vijeće časti raspravlja o etičkim pitanjima, najvažniji je stol u norveškom novinarstvu – ponosno nam je napomenula Randi Øgrey iz Udruge novinskih izdavača. I dalje je sve bilo iritantno u redu u toj Norveškoj.
Per Anders Madsen, politički analitičar Aftenpostena (iliti Večernjeg lista), druge najčitanije novine u zemlji, sa zanimanjem je slušao naše izlaganje o Agrokoru, koji oglasnim prostorom i vlasništvom nad distributivnim kanalima, drži medije u šaci i zapravo im je nadgazda. – Takva situacija ovdje se odavno predvidjela i spriječila. Nijedan medij nema glavnog sponzora, pa ako neki i propadne ili odustane od reklamiranja, nijedna se novina neće naći u problemima – govori Per.
Kad smo u Grand Caffeu u samom središtu Osla, okupljalištu dobrostojećih penzionera, sjeli s političkim komentatorom Magnusom Takvamom, nepatvorenom TV zvijezdom nacionalne televizije NRK, pomislili smo da smo naišli na novinara koji će nam reći barem jedan problem koji muči norveško novinarstvo. To uvjerenje trajalo je do polovice rečenice: – Gledatelji ne znaju kakvo će biti moje mišljenje o nekoj političkoj temi, moje lice na ekranu ne sugerira im automatski da će čuti lijevi ili desni stav. Svi se mediji trude biti potpuno neutralni i to ide toliko daleko da se ja počinjem pitati koja je prava slika svijeta.
Kakav krucijalni žurnalistički problem – previše neutralnosti. Magnus, inače sin Marie Takvam, najpoznatije norveške pjesnikinje, već je desetljećima dopisnik iz norveškog parlamenta, gdje novinari imaju svoj ured. I jako se iznenadio kad smo ga pitali je li ikad dobio sugestiju ili šalabahter s pitanjima kad intervjuira, recimo, predsjednika parlamenta. Nije.
U ovoj uzaludnoj potrazi za norveškim nesavršenostima, mogli smo se uhvatiti za dvije predrasude: alkoholizam i rasizam. Okej, piju. Samo vikendom, ali brutalno. To nam svjedoči naš prijatelj Špula s početka teksta. Ali uvijek ima – ali. – Nikad nema problema. Nikakvih. Nitko se ne tuče, nema svađanja, nema incidentnih situacija. Samo sjede, piju, plešu, zvaču duhan, povrate i oteturaju kućama – kaže nam Šibenčanin. Pristojan narod, čak i romantičan. Krov Nacionalne opere proglasili su, naime, službenim mjestom za ljubljenje. To smo prekasno saznali, jer naravno da smo kupljeni vodič po Oslu pročitali tek u avionu za nazad.
Rasizam, onaj pritajeni, već je druga priča. Razlika u plaćama za iste poslove ide debelo u korist Norvežana, a lokalni bijelac nikad neće zalutati u istočni, getoizirani dio grada. – U suštini, stvari stoje ovako: norveška elita nije nacionalistička i rasistička. Takva im je radnička klasa. Bijela radnička klasa, oni su najveći rasisti i oni glasaju za desničare. Istovremeno im te desničarske partije prodaju spiku da posla nemaju zbog crnaca. Naravno, njihovoj ekonomiji ti crnci više nego dobro dođu. I tako, prodaju ksenofobiju i dobijaju glasove. Po prvi put nakon trideset godina sad im je došla ta desnica na vlast. U vladajućoj koaliciji je, dakle, ta Stranka napretka čiji je član bio i Anders Breivik – to smo prepisali iz nedavnog intervjua pisca Bekira Serjanovića na Lupigi.
Mi smo bili prekratko da bismo to provjerili. Što se nas tiče, potraga za nesavršenostima Norveške nije dala bogzna kakve rezultate. Kao da im se još od Kvislinga nije omaknula nijedna nacionalna blamaža. Sve je u blaženom, savršenom, dosadnom i idealnom redu.
Tekst je objavljen u suradnji s portalom TRIS.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
