Øya Festival u Oslu, četvrti dan – spuštanje zastora uz vudstokovsku kišu, rock i jazz

Ne može proći glazbeni festival, a da jedan dan nije kišni, pa još posebno u norveškoj prijestolnici.

Motorpsycho na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Za početak dugujem ispriku za obmanjivanje javnosti u prijašnjem tekstu svojim nesnalaženjem u matematičkim operacijama s tečajnim listama. Naime, točan je dio, kako sam naveo, da u norveškim mjenjačnicama srednji tečaj za kunsku konverzaciju iznosi 1.35, ali ne u korist norveške krune, već hrvatske kune. Dakle cijena piva i ostalih alkoholnih pića je iznosila 69 kuna, plus 15 kuna kaucije za perivu čašu, to bi bilo 84,00 kune, što je manje od prvotno navedenih 152,55 kuna. Time prva runda pića za četveročlanu obitelj iznosi 300,00 kuna, a ne 545,00 kuna, što znači da se do iznosa od 10.000 kuna s uračunatim ulaznicama dolazi s četiri, a ne dvije runde. Manje jest, ali i dalje skupo za naša primanja i cijene kakve imamo na hrvatskm festivalima i glazbenim događanjima.

Motorpsycho na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Ono što je ostavilo najdublji utisak na mene u subotu, posljednjeg dana Øya Festivala u Oslu, bio je nastup grupe Motorpsycho koja je ujedno i zatvorila festival koncertom na velikom Sirkus stageu. Ponajviše zbog diskrepancije vezano za koncert iste grupe održan u Zagrebu u studenom 2017. u Vintage Industrial Baru. Motorpsycho su uistinu veliki, ne samo u Skandinaviji, već i u većem dijelu sjeverne Europe. Na Øya Festivalu ih je te večeri slušalo zasigurno više od pet tisuća ljudi dok su sigurno pogonili svoj audio-vizualni spektakl, razdvojeni od publike prozirnim končastim zastorom na kojem je prikazivana video projekcija koja je u kombinaciji s video zidom iza grupe kreirala upečatljiv trodimenzionalni efekt. Uz isporučivanje masivne rock psihodelije, kroz koju se mogu iščitati i najraniji Pink Floydi u kombinaciji s progresivnoću Toola i moćnih rifovskih baraža rocka kakav su proizvodili Motörhead, osjećaj je stvarno bio kako da Motorpsycho vodi tih pet tisuća duša pred Valhalu.

Motorpsycho na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Ne znam bi li itko od prisutnih Norvežana mogao vjerovati da je taj bend 2. studenog 2017. došao pred Vintage Industrial Bar s dvije prikolice pune opreme i odsvirali bez zadrške također moćan klupski koncert, ali pred svega pedesetak ljudi. Ako postoji neko koncertno iskustvo koje bih mogao opisati kao ‘nebo i zemlja’ onda je to definitivno Motorpsycho iskustvo. Hajde, neću reći Metallica, ali to u Vintageu je bilo kao da s pedesetak sretnika prisutvujem generalnoj probi benda u razini popularnosti jednog Whitesnakea. Jebiga, nismo samo malo tržište, već su nas neke stvari jednostavno promašile, nažalost. Motorpsycho je jedna od njih, a riječ je o najmasivnijem izdanku europskog psych rocka.

Posljednji dan Øya Festivala općenito je bio u znaku rocka, ali i jazza. Pop glazba je bila na marginama. Pa još kad se uzme u obzir da je cijeli dan padala kiša koja je dovela do vudstokovskih uvjeta gdje su se padine Tøyen parka pretvorile u blatna klizališta, može se reći da je sve bilo posloženo za onu publiku koja se tradicionalno ne obazire na vremenske uvjete dokle god neka gitara moćno krči s neke od pozornica.

Jonathan Wilson na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Prvi u nizu tih famoznih oldskulera koji vole da neobuzdani ritam i instrumentalne improvizacije njih i publiku odvedu u nepoznatu i uzbudljivu avanturu bio je Jonathan Wilson čiji kvartet je svirao nešto što bi se najlakše moglo opisati kao pustinjski rock, ali ne onaj stoner, već onaj stariji s naglaskom na slobodni improvizacijski rock na tragu sedamdesetih, nešto što i dalje čujemo kod jednog Neila Younga.

Wilson je kalifornijska faca u svakom pogledu, to je čovjek koji je producirao dva najvažnija albuma Josha Tillmana (Father John Misty) tj. „Pure Comedy“ i „I Love You, Honeybear“, kao što je producirao i albume Conoru Oberstu i Royu Harperu. Harper je samo jedan od mnogih s kojima je Wilson svirao, od legendi kao što su Rogera Watersa i Elvisa Costella, preko značajnih indie glazbenika Bonnieja ‘Prince’ Billyja i Shootera Jenningsa, pa do jedne R&B dive Erykah Badu. Apsolutna bomba od koncerta za sve stare i mlade hipijanere.

Black MIDI na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Za slične prog ljubitelje koji vole i hardcore aromu kanonadu je priredio londonski bend Black MIDI, da bi potom publiku u kategoriju ‘rasutog tereta’ ponovno lansirao Turnstile, američki hadcore punk na tragu RATM-a čiji crnoputi basist Franz Lyons apsolutno ulazi u kategoriju rock-zvijeri. Kad se sažmu dojmovi i posljednji dan je imao izuzetno kvalitetan afrobeat jazz sastav Ezra Collective. Uz KOKOROKO (koji je svirano dan ranije) bi se dalo naslutiti kako u Londonu buja i mutira jedna sasvim nova i zanimljiva jazz scena. Riječ je o izuzetno mladim glazbenim kolektivima, koji štuju ono što su radili velikani poput Davisa, Coltranea, Mingusa i Blakeya, ali s druge strane obožavaju afro ritam gravure i poruke jednog Fela Kutija.

Turnstile na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Kao da im je želja oživjeti neki novi bebop, učiniti jazz uzbudljivom mladenačkom plesnom glazbom. Ezra Collectiveu upravo to definitivno polazi za rukom – držali su publiku u šaci cijelo vrijeme ritmom i nisu je ispuštali, dapače spuštali su je fizički u čučanj na skliskoj blatnoj padini i na opće oduševljenje tjerali na skokove i urnebesni ples na kiši. Kao da se nekim čudom opet vraćaju godine kad je američki Monterey festival, između ostalih, pronosio sličan zvuk prije pola stoljeća.

Ezra Collective na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Ako su Ezra Collective i KOKOROKO samo izuzetci koji potvrđuju pravilo – dobro je, ako su pak predvodnici jednog novog stanja uma u kojem jazz ponovo postaje mlad – još bolje, jer Øya Festival se u četiri dana pokazao izuzetno senzibilno posloženim festivalom koji se trudio u svakoj niši izuzetno šarolike ponude svjetske scene dovesti i predstaviti ono što je recentno, najbolje, ali i ono što bi uskoro moglo doći i donijeti neke nove trendove. Bila je to za autora ovih redaka norveška glazbena avantura za 5.

Saznajte više:

Øya Festival u Oslu – treći dan festivala i druga dimenzija Norveške

Øya Festival u Oslu, 2. dan – kad se čeka ‘kraljica’ Erykah Badu

U Norveškoj na Øya Festivalu uz The Cure, IDLES, Blood Orange i Jamesa Blakea

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh