U dva sata i petnaestak minuta Eggers postiže idealno trajanje u kojem svima u podsvijest upisana radnja ne postaje naporna, a u to vrijeme vizualno odaje počast davnom izvorniku koliko i razvija priču na načine koji su zanimljiviji suvremenoj publici.
Prošlo je više od stotinu godina otkako je majstor njemačkog filmskog ekspresionizma i jedan od najutjecajnijih autora nijemog fima Friedrich Wilhelm Murnau na filmsko platno donio priču iz slavnog gotičkog romana “Dracula” Brama Stokera i tako sa svojim “Nosferatuom” podnaslovljenim “Simfonija strave” udario temelje modernog filma strave.
Murnau nije imao autorska prava na izvornik, pa je u svom uratku izmijenio neke od detalja, pa je tako radnju iz Londona prebacio u rodnu Njemačku, likovima dao nova imena, a naslovno, negativcu i drugačije osobine, no sve to nije bilo dovoljno da ne izgubi tužbu i za kaznu bude prisiljen uništiti sve primjerke svog djela koje je ipak sačuvano na nekim trakama i danas se smatra neizostavnim klasikom i jednim od najutjecajnijih filmova svih vremena.
Filmovi o Drakuli počet će se razvijati u franšize već deset godina kasnije počevši od Toda Browninga s Belom Lugosijem u glavnoj ulozi, pa zatim i u serijalu britanske kuće Hammer Productions u kojima je vampire tumačio Sir Christopher Lee, a značajna je adaptacija nastala i 1992. u režiji Francisa Forda Coppole s Garyjem Oldmanom.
Ipak, Murnauova specifična vizija s krvopijom koji nije uglađeni gospodin već odvratni leš grofa Orloka ostala je i dalje privlačna filmašima koji su joj se kroz desetljeća vraćali, a među njima se ističe još jedan njemački uradak iz 1979. također nazvan “Nosferatu” (ovaj pak podnaslovljen “Fantom noći”) u režiji ludog Wernera Herzoga s još luđim Klausom Kinskim kao naslovnom zvijezdom.
Vrijedan je i spomena film iz 2000. “Shadow of the Vampire” E. Eliasa Merhigea koji priča fikcinaliziranu priču o nastanku Murnauovog remek-djela u kojoj John Malkovich igra slavnog redatelja, dok Maxa Schrecka, izvornog tumača grofa Orloka, igra Willem Defoe, glumac koji će značajnu ulogu lovca na vampire ostvariti i u najnovijoj verziji “Nosferatua”, onoj u režiji novog zlatnog momka filma strave Roberta Eggersa koji je ovaj tjedan dopuzao i do naših kinodvorana.
Eggers se široj publici prvo predstavio folk hororom “The Witch” iz 2015. koji je odmah upisan u moderne kultne klasike, da bi zatim svoj status dodatno podcrtao psihološkom dramom s elementima strave “The Lighthouse”, jasnom posvetom stilu briljantnog Ingmara Bergmana. Budući da njegov treći uradak “The Northman” koji predstavlja žanrovski odmak prema vikinškom epu smatram ozbiljnim podbačajem u njegovoj filmografiji, zadovoljstvo mi je ustvrditi da se Eggers sa svojom vizijom “Nosferatua” vraća na trag pogodaka i donosi nam bez premca najbolji film strave 2024. i ostvarenje koje kvalitetom nadmašuje mnoge naslove koji se, za razliku od njega, spominju kao glavni favoriti u utrci za Oscare.
Osim spomenutog Defoea koji je značajne uloge ostvario i u prethodna dva Eggersova filma, postava nove verzije “Nosferatua” donosi nam i u posljednje vrijeme sveprisutnog Nicholasa Houlta (krajem godine gledali smo ga, primjerice, u “Juror #2”, posljednjem filmu Clinta Eastwooda, te krimiću “The Order”) koji se lani već upustio u Drakulin svemir glumeći naslovnu ulogu u “Renfieldu” uz Nicolasa Cagea kao zubatoga grofa, zatim nepo-baby Lily-Rose Depp, kćer Vannese Paradis i Johnnyja Deppa, te Aarona Taylor-Johnsona koji je u posljednje vrijeme bio toliko razvikan kao nasljednik uloge Jamesa Bonda da je gotovo sigurno neće dobiti. Isto tako, vraća se i još jedan od Eggersovih favorita, Ralph Ineson.
Ipak, ključno glumačko ostvarenje ovdje ono je Billa Skarsgårda u naslovnoj ulozi. Nakon što je već glumio utjelovljenje čistoga zla u obliku klauna Pennywisea u dvodjelnoj ekranizaciji romana Stephena Kinga “It”, ovdje se vraća kao čudovišni Orlok u izvedbi toliko intenzivnoj da je prestravio i samoga sebe te izjavio da takvo što ne želi više nikad ponoviti. Ipak njegova interpretacija vampira ovdje je vrijedna svake pohvale i itekako dobrodošla nakon što je ove godine nažalost sudjelovao i u neusporedivo groznijem remakeu filma “The Crow” koji je bio toliko loš da mu je mogao poljuljati karijeru.
Osim glumaca i Eggersa kao vještog redatelja i scenarista s kvalitetnim inputom koji doista doprinosi već pretjerano poznatoj priči, pohvale treba uputiti i direktooru fotografije Jarinu Blaschkeu, Eggersovom stalnom suradniku koji filmu daje tonove britke hladnće i istinske jeze, a neki od prizora filma već sad se ističu kao toliko upečatljivi i prepoznatljivi da im je slava u popularnooj kulturi zajamčena. Jedan od takvih je prizor Houlta na raskrižju, a ako sada niste upućeni u to o čemu pričam, uskoro ćete svakako biti.
U dva sata i petnaestak minuta Eggers postiže idealno trajanje u kojem svima u podsvijest upisana radnja ne postaje naporna, a u to vrijeme vizualno odaje počast davnom izvorniku koliko i razvija priču na načine koji su zanimljiviji suvremenoj publici. Sve to dodatnom jezom nabija i atmosferična glazbena partiture irskog skladatelja Robina Carolana koji je također Eggersovo otkriće iz prethodnog filma. Stoga “Nosferatu” djeluje kao nepropusna cjelina izrazite kakvoće na svim razinama, a jedina stvar koja je sputava jest okvir fabule koji mu je nametnut originalnim materijalom.
“Ja nisam ništa doli apetit”, kaže Orlok u sceni koja objašnjava njegovu privlačnost unatoč odvratnoj fizionomiji. I doista, cijeli “Nosferatu” djeluje kao film koji je stvoren da vam rasplamsa apetit, te ga već do te scene i sami želite cijeloga proždrijeti.
Ocjena: 9/10
(Focus Features / Universal Pictures, 2024.)