Obojeni program: Još uvijek se može živjeti od muzike, ali prilično skromno

Obojeni program, pioniri nezavisnog rock’n’rolla, najautentičniji i najsamosvojniji od svih alternativnih bendova u bivšoj Jugoslaviji, danas popularno nazivanom ‘regijom’, nakon punih sedam godina konačno ponovo svira u zagrebačkoj Močvari. Tim smo povodom porazgovarali s Branislavom Babićem Kebrom, spiritus movensom ovog jedinstvenog benda kojeg se prepoznaje već na prvi takt, a koji je svoju sad već 25-godišnju diskografsku prisutnost započeo upravo u Zagrebu, čija je publika oduvijek bila naklonjena njegovoj jedinstvenoj pankerskoj poetici.

Obojeni program
Obojeni program

Iako Obojeni program postoji od 1980., profesionalni glazbeni početak veže se uz 1990. kada su Sale Dragaš i Ante Čikara objavili vaš prvi album “Najvažnije je biti zdrav”, koji je izašao za zagrebačku nezavisnu etiketu Search & Enjoy. Kako to da skoro puno desetljeće niste svirali u Zagrebu koji vas obožava od samog početka?

Kebra: Zagreb je za nas veoma bitan grad, ali prosto smo se nekako mimoilazili proteklih godina. Bilo je nekih dogovora, ali se to nije realizovalo iz ko zna kojih razloga. I evo sada je neka nova prilika za druženje. Da se vidimo sa starim prijateljima, da upoznamo nove prijatelje, da se u muzičkom smislu predstavimo na najbolji mogući način. Akcenat će biti na tim novijim pesmama, ali biće to jedan širi izbor pesama i nadam se da ćemo svi uživati u tome.

Prvih sedam albuma započinje početnim slovima koji u akrostihu daju Novi Sad. Je li ta posveta svome gradu izraz običnog lokalpatriotizma, ili hommage novosadskom alternativnom zvuku koji je oduvijek, velikim dijelom i tvojom zaslugom, na jedan specifičan način odudarao od ostatka i jugoslavenske i srpske underground scene? (poznato je da iz Novog Sada dolaze Pekinška Patka, Luna, Grad, Boye, La strada i dr.)

Kebra: Taj akronim prosto prati bend, a Novi Sad je nekako pogodan za tu alternativnu muziku. Iz te letargične ravnice, iz mirnoće Dunava, svi očekuju tamburice, a kad ono neka buka i neki ljudi koji sasvim drugačije razmišljaju, ha, ha,ha, interesantno u svakom slučaju.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GjPxJ7tQQKU[/youtube]

Danas je na djelu DIY princip u muzici, ljudi sami snimaju i objavljuju muziku na internetu koji je omogućio nekontrolirano širenje i to često copyleft, u vidu besplatnog downloada, potpuno neovisno od izdavača koji se povode isključivo za zaradom. Kako gledaš na to recentno stanje u glazbenoj produkciji kod nas i u svijetu, misliš li da je to dobro za muziku ili da je sve okrenuto naglavačke?

Kebra: Teško je tu biti pametan, pa reći šta je dobro i kako treba raditi. Muzika je u svetu postala ozbiljan posao, u kome prednjače izdavačke kuće i razne medijske korporacije, oni diktiraju način poslovanja, zastupaju nekoliko bendova, a ostali se snalaze kako umeju. Ne mislim da je to dobro, ali sitni smo mi da bi bilo šta tu promenili.

Poznata praksa neoliberalnog kapitalizma jest da se nezavisno objavljena muzika rijetko, ako ikada, čuje na domaćim radio stanicama koje imaju dogovor promoviranja isključivo muzike objavljene s velikim izdavačima. Misliš li da dobra muzika uvijek pronađe put do svojih slušatelja, čak i ako nije prisutna u mainstream medijima? Može li se danas uopće živjeti od rock’n’rolla?

Kebra: Još uvek se može živeti od muzike, ali prilično skromno. Sve ima svoju cenu. Da radiš nešto što voliš, nešto u čemu na najiskreniji način uživaš, to je velika privilegija u životu, to su nivoi u kojima materijalno služi samo da održava konstrukciju. Vrednost bavljenja muzikom je iznad svih tih para.

Unatoč tome što je kroz bend prošlo jako puno ljudi, Obojeni program ima staž od 35 godina na sceni, a to jedna respektabilna činjenica kojom se malo tko na ovim prostorima može pohvaliti. Kako ste u ovim uvjetima uopće uspjeli opstati na sceni, i još pritom zadržati prepoznatljivu samosvojnu pankersku poetiku i kvalitetu? Zapravo, drugim riječima, zanima me kako si uspio ostati dosljedan samome sebi u ovom suludom svijetu u kojem je novac glavno božanstvo?

Kebra: Stvarno ne znam kako sve to uopšte opstaje. Imali smo, naravno, i uspone i padove, radosti i tuge, verovatno kao i svi drugi i bendovi i obični ljudi u svojim životima. Ne mislim da smo mi na bilo koji način drugačiji od drugih, mozda smo ponekad malo uporniji i ništa više. Ali da, to već dugo traje, i sigurno će u jednom trenutku stati. Meni to trenutno zvuči dobro, gotovo nikada bolje, još uvek se dobro osećam u svemu tome, svi u bendu se tako osećamo, radimo nove pesme, uživamo u stvaranju, idemo dalje. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X