Skoro čitavo desetljeće nakon Sonic Bullets Festivala kojim su u Tvornici kulture Bambi Molesters obilježili dvadeset godina na sceni, članovi LHD pokrenuli su novu glazbenu priču koja bi se mogla pretvoriti u tradicionalni festival.
“Off The Grid”, debitantski album tri četvrtine nekadašnjih The Bambi Molestersa, u srijedu je prerastao u istoimeni festival za koji se stvarno nadam da će postati tradicija. U Vintage Industrial Baru tako smo imali prilike gledati i slušati četiri benda, pri čemu uz same LHD status headlinera svakako treba dodijeliti i staroj zagrebačkoj bandi iz grupe Šumski.
Večer je otvorila trojka Melewai, čije su me prve na Bandcampu objavljene snimke motivirale da se u klubu u Savskoj nađem već oko 20 sati. Preslušavajući spomenute snimke imao sam dojam da slušam neki od zaborava spašeni i slučajno iskopani session Bambi Molestersa i Ivanke Mazurkijević, no uživo stvari postaju dosta kompleksnije i eklektičnije pa smo osim surfa mogli čuti i garažu, nekakvu minimalističku verziju alter soula pa čak i power popa (“Dreamer and the Cat”). Besprijekorno usvirani, odradili su vrlo solidan nastup koji je i više nego dobra najava nadolazećeg im albuma prvijenca.
Ljudi koje sam sreo tijekom svirke mađarskih Psycho Mutantsa od mene su, ovisno o tome u kojem se dijelu njihovog koncerta odigrao susret, mogli čuti bitno različite pa i sasvim oprečne komentare. Početak njihovog seta, kao i većina pjesama na kojima važnu ulogu igraju harmonika i truba, podsjetio me na jako drag mi ruski bend Zvuki Mu, zbog čega sam bio spreman složiti se s hvalospjevima iz najave i s punim im pravom zalijepiti etiketu “kultni”. Povremeno se u njihovoj glazbi osjete i utjecaji Toma Waitsa i nedavnih nam gostiju Crime & the City Solution, ali i oni žešći, bliži (post) punku. U ovom posljednjem, nažalost, postaju bolno prosječni i dosta monotoni zbog čega mi se njihov nastup u konačnici činio barem dvostruko duži od stvarnog trajanja.
U odnosu na prošli put kada sam gledao Šumski, u sklopu krčkog Tramonta, u postavi je sada bio tom prilikom odsutni gitarist Franjo Glušac, a u njoj je ostao saksofonist Sven Matijević. Time su se još malo primaknuli Haustorima, dijelom i zbog sveprisutnog Igora Pavlice, a to je na ovim prostorima, barem što se mene tiče, i najviše što se može postići. Možda zbog pozicije iza tonca koju sam zauzeo, činilo mi se da su svoje krautrock/afrobeatom obojano nasljeđe zagrebačke rock tradicije, točnije onog njezinog dijela koji su uz Haustor sačinjavali i Vještice, Brojani ili zaboravljeni Bordel, za nijansu više prošarali elektronikom i synhtovima Svena Pavlovića.
Set-lista je pokrila ili barem dotaknula kompletan opus Šumskih, počevši od rane minijature “James Brown” do pjesama s posljednje dvije ploče „Ostrvo ledenog kita“ i „Kolobari“. Za kraj su sačuvali dvije od njih koje smatram ne samo kreativnim vrhuncima grupe, već i nečime u čemu se tako lako mogu prepoznati pripadnici one izgubljene generacije rođene tijekom sedamdesetih, generacije kojoj i sam pripadam. Ta generacija sve češće i snažnije osjeća breme sredovječnosti i godina koje su prošle, zbog čega se “sele na selo” pokušavajući naći neki mir ili smisao. Nadam se samo da je ostalo onih koji će nastaviti borbu jer, kako je u završnim „Zidovima“ pjevao Marin Juraga, oko nas i dalje “zaudara na fašizam”.
Moram priznati da sam strahovao da bi LHD poslije Šumskih mogli djelovati malo mlako, ponajprije zbog instrumentalnog karaktera i naizgled nešto mirnije prirode svojih skladbi. Ma kakvi – Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović su, uz pomoć Svena Pavlovića koji je u međuvremenu zamijenio instrument i majicu, zvučali čvrsto i moćno, ponajprije zato što je u njihovoj glazbi surf danas tek jedan od elemenata puno šire priče koju sačinjavaju i garaža, psihodelija, ali i neke alternativnije rock sfere. Dinko je tako nanizao čitavu seriju fenomenalnih sola, na momente srodnih i pokojnom gitarističkom magu Robertu Quineu iz vremena Hellovih Voidoidsa, a glazbeno putovanje na koje su nas poveli uključivalo je kako nježnije teme poput predivne „Tzar of Premantura“ do raspašoja zvanog
„Stage Bomb“.
Skoro čitavo desetljeće prošlo je od Sonic Bullets Festivala kojim su u Tvornici kulture Bambi Molesters obilježili dvadeset godina na sceni. Obljetnica je bila zamišljena kao smotra njihovih suradnika i bliskih bendova i sjećam se da sam i tada napisao kako se nadam da je u pitanju tek početak jedne velike festivalske priče. Isto ću ponoviti i sada, posebno jer sam zahvaljujući Off The Gridu na neki način konačno dočekao nastavak te fantastične večeri iz sada već prilično davnog prosinca 2014. godine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
