Pjesma donedavno potpuno anonimnog šljakera odsvirana i snimljena uživo negdje u šumama Virginije postala je viralna u manje od dva tjedna. Pregledana je 40 milijuna puta i u međuvremenu dospjela na 1. mjesto američke Billboard 100 liste koju je potom ‘okupiralo’ gotovo deset njegovih pjesama. U nekom dosadašnjem glazbenom svijetu bio bi to nevjerojatan supkulturni trijumf, ali cijela stvar nažalost zaudara na orkestriranu političku namještaljku dosad neviđenih razmjera u američkom glazbenom prostoru.
Cijela stvar oko pjesme „Rich Men North Of Richmond“ odvila se munjevito. Prvo je Joe Rogan u svom podcastu rekao da mu se sviđa ova pjesma iza koje stoji nepoznati folk kantautor Oliver Anthony, porijeklom iz Virdžije, negdje s obronaka Apalačkog gorja, inače poznate rudarske oblasti još od davnih dana doseljavanja bijelog čovjeka na američki kontinent. Republikanski populisti kao što su Matt Walsh, Dan Bongino i Laura Ingraham također su odmah preko svojih društvenih profila za tu pjesmu rekli da „posjeduje snažnu poruku radničkoj klasi“. To je bio dovoljan znak da mediji koji baš ne simpatiziraju republikance pokušaju vidjeti u čemu je stvar.
Naime, republikanci su u niskom startu već duže vrijeme u penetraciji u kulturni prostor kako bi našli nekog iz glazbenog svijeta tko se uklapa u njihovu agendu i tko može kroz „tradicionalne vrijednosti“ napraviti soundtrack njihove predstojeće izborne agende. Nekog tko dakako treba kontrirati vrijednostima koje promiču demokrati i njihovi mediji. Ranije ovog ljeta to je bila kontroverzna pjesma “Try That in a Small Town“ country pjevača Jasona Aldeana (koji je otvoreno igrač Donalda Trumpa), ali koja ne samo da se na negativan način uplela u konotaciju nasilne smrti Georgea Floyda, već predstavlja i svojevrsni poziv na linč (kao dio američke tradicije) za sve koji iz nekog razloga pokazuju nepatriotske sklonosti.
“Try That in a Small Town“ je također dospjela na vrh Billboardove top liste singlova i tu se pokazalo da Billboard nema alate koji bi spriječili izravno politički pogonjene kampanje u sferi popularne glazbe. Billboard je time očigledno postao bojno polje politike, ali drugim sredstvima. Naime i Oliver Anthony je postigao u nikad viđenom rekordnom roku (i to bez diskografske kuće iza sebe) isto što i Aldean i to, kako je zapazio Rolling Stone kroz Appleovu iTunes downloading platformu, kad su sve statistike jasno ukazivale da praksa downloadinga izumire u svijetu streaming servisa. Zahvaljujući 147.000 skidanja pjesme „Rich Men North Of Richmond“ skočio je na prvo mjesto, bez obzira na diskrepanciju popularnosti na jednom Spotifyju u tom trenutku, što je ukazivalo na ciljanu akciju preko samo jedne platforme. Za one nesklone metrici, popularnost singlova obično je ujednačena u smislu odnosa prodaje fizičkih nosača, downloadinga i količine streamova. Diskrepancije u statistici su rijetkost i one najčešće upućuju na nepravilnosti koje su posljedice nekih namjernih akcija.
Sad malo o „snažnoj poruci radničkoj klasi“ pjesme „Rich Men North Of Richmond“. Izuzme li se tipični južnjački žal za konfederacijom, iz perioda građanskog rata koja je ušla u sukob kako bi zadržala robovlasnički sistem, koji je sadržan već u naslovu obzirom da je Richmond bio glavni grad Konfederacije (dakle prozvani zlikovci su bogataši Sjevernjaci), agenda pjesme kao da je prepisana iz MAGA disertacije, i dodatno nabrijana QAnonovskim teorijama urote iz vremena Trumpovog mandata. Počne tako Oliver Anthony svoju folk pjesmu na klasičan način kako je „prodao dušu radeći za usranu nadnicu“ i kako se on „kao stara duša ne snalazi u novome svijetu“, što je neki klasični, legit, uvod. Nadalje svaljuje krivicu na „visoke poreze do kraja života i bogataše sjeverno od Richmonda koji žele apsolutnu moć nad svime i svakim“, što također nije problematično.
Stvari se pak zaoštravaju kroz igru riječi „miners“ / „minors“ kad se sugerira da se bogataši više brinu za maloljetnike na nekom otoku, umjesto da brinu o rudarima, čime se vjerojatno aludira na slučaj Jeffreya Epsteina, ali kako god se okrene Epstein je uhićen i sudski progonjen zbog pedofilije i trgovine djecom, a nakon toga se ubio u zatvoru. Dakle, koja je tu poanta ako je krivca stigla kazna?
Da je riječ o alt right dog whistlingu upućuju stihovi: „But God if you’re five foot three and you’re three hundred pounds, taxes ought not to pay for your bags of fudge rounds“ čime se optužuju i pretili ljudi koji se nezdravo hrane preko poreskih olakšica, tj. bonova za hranu. I tu Anthony gubi svaku empatiju bez koje ne može niti jedna protestna pjesma. Nadalje se sve svodi na ‘namigivanje u tajnom kodu’ po sistemu: „Ja znam, ti znaš, mi znamo“. Taj uvredljivi nestrukturirani lirski isprdak, kojeg republikanci proglašavaju protestnom pjesmom, a neki čak rade sulude usporedbe s Woodyjem Guthriejem, uopće nema strukturu protestne pjesme jer osim što je lišena empatije, ne nudi ni poruku, niti rješenje.
Guardian, Independent i Rolling Stone su to odmah detektirali i odbacili svaku primisao da je riječ o autohtonom folk umjetniku, što bi se reklo, struka je jasno rekla svoje. Nisu nasjeli na prilično dobro iscenirani niskobudžetni šumski snimak izvedbe Olivera Anthonyja. Naime, ne može se poreći njegova solidna i emotivna one-take vokalna izvedba snimljena po svoj prilici na dva kanala s minimalno editiranim doku-videom u kojem se pazilo na detalje opuštene domaćinske atmosfere i drijemež Oliverovih pasa tijekom izvedbe, ali kad cijela stvar šizofreno skrene u desničarski pjev, tko normalan imalo upoznat s radom Jefferson Airplanea, Patti Smith, Dylana, Zappe, Lennona, Marleya, Sinead O’Connor, MC5, Dead Kennedysa, Biafre, The Clasha, Rage Against The Machine, Public Enemyja, N.W.A.-a, Ministryja, Joan Baez, Joni Mitchell i da ne nabrajam dalje, može uopće pomisliti da ima posla s autohtonim protestnim autorom, a ne isceniranim republikanskim igračem (koji je uistinu prodao dušu vragu kad se u tako nešto uopće upustio).
No američka desnica ima također vraške alate za mimoići mišljenje stručnih medija i nadglasati ih. Naime, postoji doslovce hrpetina youtubera i podcastera još od vremena QAnon histerije koji se između ostalog bave i novim načinom „recenziranja“ glazbe, koji je obično preslikavanje metode Eurosong influencera koji snimaju sebe i svoje „prve“ reakcije u doticaju s nekom pjesmom. To je očigledno prilično popularna metoda koja definitivno ostavlja dojam na one koji to gledaju i slušaju. Netko je dakle zbrojio 2 i 2 i zaključio da ako ima efekta među nedirigiranim, ali usklađenim Eurosong youtuberima (njih usklađuju termini nacionalnih prednatjecanja, dakako i sama dinamika Eurosonga), moglo bi imati efekta i kad je stvar dirigirana što novčano, što iz ideoloških pobuda.
Scenarij je kod svih isti. Podcaster prvo najavi da će po prvi put preslušavati neku pjesmu, potom pusti pjesmu i zadubljeno sa slušalicama na ušima preslušava, daje usputne komentare, oduševljava se ili negoduje, pušta ponovo itsl. S psihološke strane se tako uvijek stvara jači dojam, ne samo zato što kao slušatelj imate društvo, tj, neku vrstu navigatora, već i stoga što neprimjetno konzumirate pjesmu na repeat jer iznova gledate nečiju drugu reakciju na istu glazbenu podlogu (u ovom slučaju oduševljenje). Je li bilo orkestrirano i koordinirano da svakom desno orijentiranom podcasteru „na stol“ dođe pjesma izvođača za kojeg doslovce nitko nije čuo dva dana prije i da je krene udubljeno preslušavati i govoriti da je to upravo pjesma koju su čekali cijeli život i koja progovara o bitnim problemima svih Amerikanaca (a i šire), ne može se decidirano tvrditi jer bi se moglo ući u polje histerije teorije zavjere, ali se to ipak dogodilo.
Nakon pola noći istraživanja i pregledavanja brojnih komentara ispod pjesme, ali i podcasterskih kanala kojih ima kao gljiva poslije kiše, autor ovih redaka ustanovio je i određene podudarnosti, tj. patern koji upućuje na botove. Izuzetno je velik broj onih koji se predstavljaju kao ratni veterani i svi imaju identičan poriv da napišu svoje godište (mahom populacija 35-55) i da navedu kako je u pitanju pjesma koja ih je dirnula do suza (suze su čest lajtmotiv komentara), zatim tu su i očevi sličnog godišta koji imaju potrebu napisati da hrane 2,3,4 djece i kako teško rade i zahvalni su Oliveru Anthonyju što postoji, slična generacija žena običava napomenuti kako odavno više ne sluša glazbu (obično 15-25 godina) i kako im je „Rich Men North Of Richmond“ vratila vjeru u glazbu i život. Komentara s citatima iz Biblije također ima dosta, tu je i ona neizostavna desničarska agenda o tome kako se konačno pojavio netko tko će sve pomiriti i ujediniti oko jednog cilja (inače tipična autoritarna ideološka floskula koja je u potpunom kontrastu s idejom demokracije gdje razlika i neslaganja mora biti), a uz njih su česti i oni poput: „Sada Olivera Anthonyja treba maksimalno zaštiti od medija“, a zanimljivo je da upravo o identičnoj vrsti „zaštite“ (što god to značilo) kao gost desničarskim podcasterima priča i Winston Marshall, bivši bendžist grupe Mumford & Sons koji je zamoljen da ode iz iste nakon što je na svom Twitter profilu promovirao knjigu desničarskog komentatora Andyja Ngoa 2021. godine.
Nakon Joa Rogana, Matta Walsha, Dana Bongina, Laure Ingraham i desničarskih podcastera u priču je ušao i američki Fox do te mjere, da je i nedavno prvo okupljanje republikanskih predsjedničkih kandidata (ali bez Trumpa) započelo pjesmom „Rich Men North Of Richmond“, kao i diskusijom o njoj. Dakle, po svoj prilici republikanci su sebi priskrbili izborni soundtrack.
U međuvremenu situacija s Oliverom Anthonyjem u profesionalnom smislu postaje potpuno bipolarna. U momentu velike popularnosti (stvarne ili fingirane), pjevač šalje kontradiktorne poruke poput: „Ljudi u glazbenoj industriji gledaju me zbunjeno kada odbijem ponude od 8 milijuna dolara. Ne želim 6 turnejskih autobusa, 15 tegljača i privatni zrakoplov. Ne želim nastupati u stadionima, ne želim biti u središtu pozornosti. Glazbu koju sam napisao sam jer sam patio od mentalnih problema i depresije. Ove pjesme povezale su se s milijunima ljudi na tako dubokoj razini jer ih izvodi netko tko osjeća riječi u samom trenutku dok su bile otpjevane.“
Naravno da se može pomisliti da nitko poput Olivera Anthonyja nije odvalio veću šamarčinu kapitalizmu, no treba uzeti u obzir da samo preko Youtubea trenutno zarađuje 40.000 dolara tjedno koliko procjenjuju neki mediji, a nije nimalo mali iznos i od iTunesa, no neki poznavatelji situacija o tome kako operira unovačivanje pijuna od strane republikanaca tvrde da tu vjerojatno postoje određene ugovorne obaveze koje isključuju potpisivanje diskografskih ugovora. Određena ugovorna obveza vrlo vjerojatno već postoji, kao što je i diskutabilno je li uopće bilo takvih astronomskih diskografskih ponuda sa strane.
U političkom smislu Anthony sebe predstavlja kao centristu i da jednako ne voli demokrate i republikance, što je obično krinka za one ekstremnijih uvjerenja. A ovaj dečko s američkog juga to pomalo prakticira na svojim koncertima, sudeći po snimkama koje se objavljuju na društvenim mrežama. Jest da je i u jednoj Hrvatskoj pjevačica Severina na posljednjoj turneji prakticirala započeti koncert s „Oče naš“, no Anthony više voli Psalm 37:12: „Zlobnik snuje zlo protiv pravednika i škrguće protiv njega zubima svojim“ prije nego što zasvira.
I ti koncerti se nekako čine fingirani s nekom stranačkom fingiranom publikom koja reagira onako kako ti stranački simpatizeri mahnito mašu zastavicama i pumpaju atmosferu na stranačkim skupovima. Sve je nekako improvizirano pod nekim strehama nekih ruralnih područja. Bolje tehničke uvjete imaju hrvatske seoske svadbe. Prvi koncert nekog klupskog karaktera uploadan je 24. kolovoza (Farmville VA LIVE at North Street Press Club). Tamo je Oliver Anthony imao pojačanje u još jednom sviraču akustične gitare, ali i još jedan začudni ispad kad je usred pjesme viknuo „da su i republikanci i demokrati puni govana“ na što je dobio glasne ovacije. Mandžurijski kandidat, gnjevni glumac koji je zaboravio ulogu, ili alt right fanatik? Sve drugo, samo ne protestni folk pjevač.
Saznajte više:
Billy Bragg objavio je odgovor na viralni singl Olivera Anthonyja ‘Rich Men North Of Richmond’
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
