Olovni ples ‘Nulti dan’ – ovo je njihov dan

Dugoselski bend Olovni ples već je s prethodnim albumom ‘Sloboda’ pokazao svoj umjetnički i svirački kapacitet (iako ispred njega ima još solidnih stvari). ‘Nulti dan’ koji se pojavio na samom kraju ove godine pruža još objedinjeniju priču u kojoj Olovni ples kuca na vrata domaće prve lige rocka. Za sada po kvaliteti. stoga bi se Croatia Records kao njihov izdavač trebao pobrinuti za dostojnu prezentaciju, jer u svom katalogu ima odličan album. Širi sloj slušatelja tek treba otkriti ovaj bend.

Olovni ples 'Nulti dan'

Kako se u glazbi uvriježio termin „post“, nekako je Olovni ples za njegovu upotrebu u domaćim okvirima idealan primjer za definiranje jednog koraka dalje tj. pomaka u zvuku domaćeg ili regionalnog mainstream rock zvuka. Olovni ples bi se stoga mogao nazvati prvim kvalitetnim bendom post Majke/Partibrejkers priče. U zvuk Olovnog plesa jako su protkani utjecaji Majki i Partibrejkersa, ali nipošto nije riječ o pukom kopiranju tog boogie blues rock nasljeđa (kao što je nebrojeni broj grupa do sada činio i upadao u istu zamku nezanimljivosti) već stvaranju logičnog koraka dalje, onog koji Olovni ples kao bend u ovom trenutku čini značajnim.

Naime četvorka koju čine Tomislav Zorić (gitara, vokal, harmonika), Bojan Rađenović (bubnjevi, udaraljke, prateći vokali), Vjeran Pavlović (bas) i Stipo Periša (gitara i vokal) upečatljivo kotrlja taj svoj blues rock, često sporo, repetitivno i omamljujuće. Gitare Tomislava Zorića i Stipe Periše inteligentno se nadopunjuju u stvaranju zvučne slike što je ujedno jedan od najljepših primjera združene upotrebe električnih gitara što istovremeno evocira na neka starija razdoblja rocka, dok istovremeno tu formu čini modernom i zanimljivom. Nema robovanja rifovima i time zauzimanja poza lažnih gitarskih proroka. Gitare su potpuno podređene pjesmama.

U vokalnom izričaju pak slična stvar. Zorić i Periša se i u tom dijelu nadopunjuju kao Yin i Yang. Zorić je introvertni poeta, Periša je buntovni galamdžija, prvi je nešto kao Goran Bare bez umjetno izazvane ošamućenosti, a iz drugog kipi duh Damira Avdića. Samo da ne bi bilo zabune, ni Zorić ni Periša nisu ciljano gađali takav poredak stvari jer to ne bi kao logična cjelina moglo držati vodu. Dakle utjecaja svakako ima, ali plagiranja ne. Pored toga riječ je i o jednom od rijetkih domaćih bendova čiji naziv sugerira i kakvo je ozračje glazbe u pitanju.

Olovno i zlokobno se tako valja uvodna „Moja ljubavi“ koja je isprika za ljubav najdražoj osobi, dok „Isprat će kiša“ udara nogu u guzicu svim tlapnjama fokusiranja na neka politička rješenja na ovim prostorima čime bend u pravom trenutku i stavlja točku na daljnje produbljivanje te vrste angažmana. Dakle skok iz unutrašnjeg ka vanjskom i to bez remećenja kopozicije cjeline koja tek dolazi. „Svi spavaju“, „Ugašena svijeća“ i „Ti divna si“ ne popuštaju tenziju i drže zadano ozračje i odaju dojam kako Olovni ples nema muke u svojoj kreaciji. Sve teče bez nelogičnosti i postaje jasno kako se radi o grupi koja je svladala i o onaj Keith Richardsov postulat, a to je: „It’s not about to rock but to roll“, tj. kotrljanje je upravno ono najvažnije.

Iako je stavljena deveta po redu, naslovna „Nulti dan“ jedna je od najljepših domaćih akustičnih rock balada u posljednje vrijeme, dok nakon nje „Što sam ja tebi“ i „Mir svoj gubim“ jednako efektno zatvaraju album kao je i započeo. U takvoj konstelaciji stvari za nijansu kiksa sredina albuma, odnosno pjesme „Eli“ i „Naš izbor“, no to cijelom uratku ne šteti previše.

„Nulti dan“ je tako jedan od onih po nekadašnji postulatima pravovjernih rock albuma lišen produkcijskih trikova i svego onoga što Olovni ples ne bi mogao pružiti uživo. Bend je to koji je u onoj najljepšoj maniri snimio svoje pjesme i pustio ih tako u svijet neušminkane i ogoljene. Zato ovaj album i zove na stalno preslušavanje. Uvuče se pod kožu.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X