Olovni ples u olovnom danu

Glazbena magija koju Olovni ples ima na ‘Nultom danu’ zaživjela je i u petak na pozornici Vintage Industrial Bara.

Olovni ples - Stipo Periša (Foto: Zoran Stajčić)

Pohvalne su koncertne promocije Croatia Recordsa koje petkom u Vintage Industrial Baru uz besplatan upad omogućuju i bendovima i publici solidne alternative. Za publiku zato jer je besplatno, a za bendove to što ne sviraju pred ‘dva i pol čovjeka’. U petak je tako zasvirao dugoselski bend Olovni ples i uz pjesme s recentnog albuma „Nulti dan“ prošarao kroz povijest svog rada.

Okupio se solidan broj ljudi, iako okolnosti nisu išle na ruku. Bio je to ‘double trouble’ dan za izlaske, za većinu njih. Cjelodnevna snježna vijavica doprinjela je jednako kao i televizijski prijenos odlučujuće rukometne utakmice hrvatske reprezentacije. Pa sad je li zbog toga bilo više pripadnica ljepšeg spola u publici teško je reći, ali je sigurno da su došle zbog glazbe Olovnog plesa. A zbog podrške kolegama te večeri su iz Slovenije potegnuli kantautorica Katarina Juvančič i njen kolega gitarist Dejan Lapanja, što je svakako hvalevrijedan potez, obzirom na olovno vrijeme. No i u tom olovnom vremenu Olovni ples je zaplesao kako treba.

Zadnji put sam ih gledao kad su svirali u sklopu Inkubatoru u Tvornici i tad je grupa nastupila kao trojka bez basiste u postavi dvojice frontmena s gitarama tj. Stipe Periše i Tomislava Zorića, te Bojana Rađenovića na bubnjevima. Snaga koja je proizlazila iz tog ‘ogoljenog’ koncerta duboko mi se urezala, tako da mi je sinoćnji nastup pune formacije s basistom Vjeranom Pavlovićem bez obzira na dobru usviranost benda donijela nešto smireniju (i dakako fluidniju) notu cijelog nastupa. Nije to do Olovnog plesa koliko do ušiju autora ovih redaka koje su se još od Spencerove Blues Eksplozije preko Stripesa i Keysa i inih inačica navikle na taj ‘rock and roll 2.0’ bez bas gitare – zvuk koji tako plastično radi distrakciju između rocka 20. i 21. stoljeća.

Olovni ples - Tomislav Zorić (Foto: Zoran Stajčić)

Koncert je započeo kao i album s „Moja ljubavi“, isposničkom anti-ljubavnom pjesmom čije potmulo kotrljanje razoruža slušatelja i svojom mantričkom atmosferom uvuče u priču ovog benda, da bi kontrast od Zorićevog smirenog vokala došao s „Isprat će kiša“ u kojoj ulogu frontmena i pjevača preuzima eksplozivni Stipo Periša koji s jednakim žarom istiskuje riječi iz sebe kao što u grču steže vrat svog ‘vatrenog’ crno-bijelog Gretcha.

Koncert Olovnog plesa u Vintageu bio je kao neka intimna igra u kojoj bend lagano otpušta omamljujuće zvučne ekstrakte i stvara taj ambijent u kojem se sami s glazbom, kao što je to obično u svim situacijama koje nisu koncert. U tom pogledu ima nečeg goriborskog u Olovnom plesu. No takav je bio prvi dio koncerta, dok je u drugom dijelu sve češće dolazilo do ‘rezanja’ s bržim tempom i time stvaranja tipičnog koncertnog ozračja u kojem je kao iznenađenje došla posljednja stvar. Kao da je koncert bio prekinut, a opet bend je na pozornici proveo gotovo sat i pol, pa je stvarno bilo ugodno zaključiti kako je začudna lakoća bivstva u njegovim olovnim nijansama. Iako je riječ o grupi koja iza sebe ima iskustvo 7-8 dugosvirajućih uradaka, u koncertnom smislu kao da pravo vrijeme za Olovni ples tek počinje, pa bilo ono i olovno.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X