Opojni pakao ‘posljednjeg’ country pjesnika

Josh T. Pearson nije želio objaviti svoj prvi album ‘Last Of The Country Gentlemen’ jer ga još uvijek boli koliko je svoju dušu dao drugima ‘na pladnju’. Sretna je okolnost da se predomislio.

Josh T. Pearson ‘Last Of The Country Gentlemen’

Odlika ovog vremena je zatrpanost, i to svime. Informacijama, filmovima, glazbom… Nije ni čudo da vlada kriza i to kriza svega – od svjetske do one osobne prirode. Jurišamo u žrvanj kako bi od njega pobjegli i tako u krug. Čak je i poetika postala biznis, brojevi. Također smo izgubili i vrijeme, a to je jedino što bi nekako temeljno trebali posjedovati. Bar na tren.

A toga se nekako postaje svjestan kad se naleti na pjesnika i to onog punokrvnog koji grca u mukama od boli cijelog svijeta. Koji sam sebi ne može pomoći, ali može pomoći u utjesi drugima. Koji ne može trpjeti okvire jer njegova duša to ne podnosi, a i za nju nije siguran je li to duša ili demon koji ga gura u propast. Onaj koji ne može upaliti inspiraciju kad to želi, već je grčevito hvata kad se pojavi i tada je iscijedi, jer tko zna kad će opet naići i hoće li uopće naići. A ako se pjesnik još zna pomoći i s instrumentom, njegova snaga raste do epskih proporcija, ali opet samo tad i tko zna kad…

Josh T. Pearson je jedan od od takvih pjesnika, a njegov prvi solo album „Last Of The Country Gentlemen“ je jedan od onih koji postojeću percepciju okreću naglavce i pišu novu povijest jer su se pojavili u pravome trenutku. U rocku ovo je pravi trenutak za tzv. pastoralni rock – revival prvog protestnog folk vala u Americi i dubinsko poniranje prema korijenima samo s akustičnom gitarom u ruci. Nedavno uspješno održan i posjećen zagrebački koncert najisturenijih predstavnika tog žanra, tj. grupe Fleet Foxes dokazao je da je ta struja pravovremeno zahvatila i nas.

Josh T. Pearson jest predstavnik te struje, ali nipošto nije netko tko je na brzinu naskočio na val iste koji se trenutno tako sigurno valja. Iako je Teksašanin prije podsjeća na Mormona čiji su preci zalutali u planinama američkog srednjeg zapada i tamo odsječeni od svijeta nastavili živjeti u duhu vlastite tradicije i vjere. Glazba Josha T. Pearsona nema dodirnih točki s današnjom glazbom. Prije je to davno zaboravljeni arhetip, izgubljeni kod koji spaja emociju i glazbalo i priča o mukama razjedene i razderane duše. Jedini orijentir i pravilo je slijeđenje emocije kroz niz od sedam pjesama koji se na kraju čarobno zatvara u krug i tvori jedinstvenu cjelinu. Ne postoji formula za umjetno postizanje takvog sklada. To se pjesniku jednostavno dogodi. I to jedino ako ne dozvoli da izvanjska buka nadjača ono što treba čuti u sebi.

Pearson  je sudeći po putu kojim je tekla njegova „karijera“ netko tko sluša taj unutrašnji glas. 1996. je oformio bend Lift To Experience da bi s istim 2001. snimio dvostruki debi album nakon čega se grupa raspala. Da ga je inspiracija tada napustila svjedoči i podatak kako je ponovno ušao u studio deset godina kasnije od osnutka Lift To Experience i snimio samo jednu jedinu pjesmu i to „I’m So Lonesome I Could Cry“ Hanka Williamsa. Nakon toga je opet nastupilo četiri godine tišine, da bi 2010. snimio balade „Sweetheart I Ain’t Your Christ“ i „Country Dumb“ zahvaljujući kojima se za njega zainteresirao Mute Records.

„Last Of The Country Gentlemen“ ugledao je svjetlo dana u ožujku ove godine. Taj album zaustavlja vrijeme i daje mu novu dimenziju. Ulazi pod kožu svojom neobičnošću, pjevanjem koje je na rubu naracije i naracijom koja je na rubu pjevanja. Pearson tim jedinstvenim pristupom stvara napetost i iščekivanje kod slušatelja jer ponekad kao da se šapćući obračunava sa svojim demonima. Akustičnu gitaru također koristi na neobičan način. Ona je sljubljena uz njegov vokal. U uvodnoj „Thou Art Loosed“ kao da oponaša vjetar koji iz tišine nosi pjesmu prema slušatelju, da bi u narednoj epskoj „Sweetheart I Ain’t Your Christ“ koja traje više od jedanaest minuta zvučalo čas kao da traži štim i melodiju za pjesmu koja još nije gotova, kao da je u pitanju uvid u „rad u tijeku“ ili želju prstiju da sviraju nešto drugo dok glas ne može pobjeći od ljubavnog jada.

U pravom trenutku dolazi i intermeco u obliku nježne folk balade „Woman, When I’ve Raised Hell“, a u istoj se u jednako tako starinskoj maniri ušulja i violinski solo iza kojeg stoji još jedan potpuno uvrnuti frik kao što je Warren Ellis iz Grindermana i Bad Seedsa. Dakle tek nakon dvadeset minuta od početka albuma Pearson pusti da se oglasi prvi instrument u do tada hermetičnom ozračju njegovog glasa i akustične gitare. Nova ljubavna kalvarija u kojoj voljena žena nije njegova supruga slijedi u trinaesminutnoj „Honeymoon’s Great! Wish You Were Her“, dok „Sorry With A Song“ predstavlja desetominutnu životnu ispovijed kakva bi vjerojatno rasplakala i svećenika koji bi je eventualno slušao u ispovjedaonici. Isto toliko traje i sanjalački nastrojena „Country Dumb“ da bi efektno album zatvorila „Drive Her Out!“ u kojoj Pearson doslovce pokušava egzorcistički istjerati ženu kojom je opsjednut iz svojih misli.

Kad album završi vremenska dezorijentiranost dolazi pod normalnu stvar, kao i pitanje koliko li je uopće trajao album čiji spori ritam i poetičnost kao da ne pripadaju sadašnjosti već nekom davno minulom vremenu. Nakon prvog puta niste sigurni ni jeste li bili podvrgnuti torturi ili ugodi koja je otvorila neki drugačiji tok misli. Ako je bila tortura, ona snažno poziva na još, a kad otkrijete ugodu naći ćete se u ozbiljnom problemu što slušati nakon ovog albuma koji je portal za neke nove (stare) dimnezije. Album u kojem osjećate da je vrijeme tu zbog vas, a ne vi zbog njega. „Last Of The Country Gentleman“ je toliko intiman biser, da je čak i njegov tvorac priznao da ga nije htio objaviti nakon što je snimljen. A i danas mu je toliko bolan da ga ne može slušati, ali osjeti da kad ga svira uživo ljudima nudi olakšanje.

Jesu li sretniji oni koji već na prvo slušanje odbace „Last Of The Country Gentlemen“, ili oni koji ga počnu upijati, teško je reći. Jedino je sigurno da ga oni potonji neće moći izbaciti iz glave.

Tako je to „kad susretneš pjesnika“.

Ocjena: 10/10

(Mute /Dallas Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X