Jučer se Zagreb oprostio od dva velika čovjeka s domaće medijske scene koji su nas napustili prerano i iznenada – Hrvoja Polana i Alena Balena.
Komemoracija za Hrvoja Polana održana je u Hrvatskom novinarskom društvu. „Prerano je otišao jedan iznimno velik i hrabar čovjek, koji je svojom kamerom zabilježio svu tugu ovog svijeta. Gotovo tri desetljeća bavio se news i dokumentarnom fotografijom“, izjavio je na komemoraciji predsjednik HND-a Hrvoje Zovko.
Polanov doprinos hrvatskoj dokumentarnoj fotografiji, posebice iz perioda ratova na Balkanu, kad je radio za Feral Tribune, je nemjerljiv. Radio je iskreno i predano na pronošenju istine o grozotama ratnih stradanja, bez obzira na opasnosti u kojima se i sam često nalazio. Autor je i legendarne fotografije srušenog minareta u Ahmićima, mjestu u kojem je Dario Kordić počinio ratni zločin i za to osuđen od strane Haškog Tribunala. Jedna od Polanovih fotografija izložena je u njujorškom muzeju MoMA u sklopu izložbe “100 najboljih slika dekade 1990-2000”. Zadnjih nekoliko godina radio je kao freelancer, a njegove su se fotografije objavljivale u The Guardianu, Timeu, Newsweeku i drugima.
No važno je znati da Hrvoje Polan posljednje desetljeće svog života bio freelancer ponajviše iz razloga jer ga nitko od medija nije htio zaposliti unatoč svim profesionalnim uspjesima koje je postizao. Ono što je rekao za života u intervjuu za ovaj portal, ponovit ćemo ovdje još jednom, jer to zvuči kao možda najtočnija definicija njegovih svjetonazora kojeg se držao za života: “Ima milijun formi kojima se političari obraćaju ljudima, ali uvijek je priča o ‘nama’ i o ‘njima’ i na tim podjelama ta ekipa vlada. Klasika naše balkanštine koja je jedna velika blatnjava depresivna čaršija. U biti i ništa drugo ne možeš ni raditi kod nas, osim probat povezivati ljude koji misle svojom glavom.”
Drugo bolno okupljanje dogodilo se istog dana u zagrebačkoj Laubi na komemoraciji Alenu Balenu. Alen je bio pokretačka snaga radija Yammat FM, radija od kojeg je u te četiri godine uspio napraviti nešto više od radijskom mediju u ovom gradu. U istom tom prostoru Laube pokrenuo je i Yammatovo – koncertna događanja koja su postala epicentar društvenog okupljanja Zagrepčana. No sinoć je ta ista galerija bila mjesto gdje je odana počast tom medijskom vizionaru koji nas je također iznenada napustio u 47. godini.
Bolni su bili govori Emila Tedeschija, Borisa Horvata, Siniše Šveca, Milana Peha, Borisa Jokića… kao što su bile i tugom prožete pjesme sastava Mayales, Jinx i Yammat (koji se jučer samo za tu prigodu okupio u originalnoj postavi s pjevačivom Ivanom Babić), a nastupio je i Dubravko Ivaniš, koji je sam za klavijaturama izveo pjesmu „2×2“. Nedovoljno bi bilo reći da je nastala shrvanost prazninom koja je ostala iza Balena. Miješale su se sinoć suze govornika sa zatomljenim bijesom spram sudbine, obećavalo da će se nastaviti njegovim putem.
To prigodom je i emitiran dokumentarni film u nekoliko cjelina kojim su se od Alena oprostili prijatelji i kolege, a posebno je bila emotivno i snažno obraćanje Ivone Kovačević na kraju istog kad je poručila da trebamo živjeti iskreno život s ljudima koji nas okružuju jer nažalost ništa ne traje vječno i život se može ugasiti iznenada. Ono što se kao lajtmotiv provlačilo te večeri bilo je da je Alen Balen bio čovjek izvan formata, aludirajući se na tužnu činjenicu kako su radijski eteri dehumanizirani tzv. formatiranim programima u kojima ne postoje urednici koji uživo u eteru puštaju glazbu. Yammat FM je upravo tim, suprotnim pristupom, na čemu je Balen oduvijek inzistirao za života, dao veliki doprinos razvijanju te vrste svijesti i ‘živog’ radijskog etera i to u svijetu komercijalnih radio postaja u ovoj zemlji.
Na kraju se Laubom prolomio aplauz za Alena, koji je bio dio scene, ali zbog prirode posla kojim se bavio nije imao previše prilika da se aplauzom nagradi za sve što je bio dobrog učinio. Čovjek ‘izvan formata’ imao je tako i komemoraciju ‘izvan formata’. Spontani i srčani aplauz trajao je nekoliko minuta.