Velika diverzija ili spašavanje balkanskog hard rocka? Pitanje je sad.
Što je za Balkanca s električnom gitarom najteži zadatak? Da zasvira ispravno ono zbog čega je i uzeo gitaru u ruke, nešto poput „Smoke On The Water“, te prve hard rock navlakuše nakon koje svaki levat koji je ubode pomisli kako je pičkin dim postati rock zvijezda i kako slava jednog Bijelog dugmeta samo što nije zakucala na vrata. Ako spomenuti levat još pomisli kako kroz te neke rifove još samo treba isplesti nešto što narod voli, a narod voli narodnjak, stvar je zacementirana. I tu onda započinju problemi, jer samo treba uzeti u obzir koliko je takvih nemuštih ‘Bregovića’ zagadilo ovaj prostor svojom osrednjošću i egom. Jer, eto, Bijelo dugme je mrkva za kojom se trči sve do spoznaje da je teško dobaciti i do jednog Siniše Vuce koji je, čini se, zauvijek zapečatio svaki smisao sviranja hard rocka na brdovitom Balkanu, nakon kojeg samo dolazi dimenzija Marka Perkovića Thompsona – glazbena lakrdija turbofolk magnitude, trenutka gdje glazba prestaje biti glazba već isukani mač za ‘brojanje krvnih zrnaca’, dakle antiglazba, šovinističko-politički sramotno napuhani mit koji za glazbenu podlogu koristi manirizme iz kojih je nekad izvirala ideja kozmopolitizma jedne „Immigrant Song“ da bi u novovjekoj balkanskoj verziji paradigma zamijenjena s „Goni bandu preko izvora“.
Ukratko kazano, situacija za hard rock u Hrvatskoj i na Balkanu nikad nije bila gora. A opet, ne čini li se to kao izazov?
Tog izazova prihvatio se Niko Potočnjak, čovjek koji već duži niz godina stoji iza (i na Zapadu prepoznatih) bendova Seven That Spells i Jasteb. Novi projekt Otrovna Kristina već je prošle godine privukao pažnju singlovima „Sa svima si bila“ i posebno „Poljubi me u treće oko“ u kojima je osim vintage balkan rock pristupa i vizualizacija istih pjesama nosila pečat dizajna iz vremena sedamdesetih kad su tadašnjom scenom vladali bendovi poput Grupe 220, Time, Smak, Yu Grupe, Korni grupe, Pop mašine i drugih, da bi objavljivanje debitanskog albuma potvrdilo taj gotovo samoubilački zaokret u jednoj karijeri.
Samoubilački, iz razloga jer su i Seven That Spells i Jastreb uvijek mogli imati artističko zaleđe za sve svoje poteze. S Otrovnom Kristinom toga nema, to je izlazak na crtu i penetriranje među onu publiku koja Vucin „Konac konca“ drži najboljim heavy metal ostvarenjem nove hrvatske povijesti, a bogami i one koji frenetično dočekuju svaki nastup Brkova.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gwPZTvC0CEg[/youtube]
Stilski gledano Otrovna Kristina kao da je iznikla na zasadama zvuka grupa Smak i Atomsko sklonište križanih u određenim trenucima s Black Sabbathom, dok je produkcija zapakirana u moderne zvučne gabarite, dakle raskošno i s moćno usnimljenim bubnjevima i gitarama, a ono što je intrigantno jest da je u potpunosti zapostavljeno koketiranje s melosom na način kako je to radilo Dugme.
Je li u pitanju Potočnjakov jednokratni izlet ili pregalački rad u novovjekom glancanju obraza balkanskog (hard) rocka tek će se vidjeti. No bez sumnje prve zasade su zasijane u dobru gredicu.
„Vrata moći“ otvaraju album bez fige u džepu, kao što je „Sa svima si bila“ pozicionirana na drugo mjesto logičan slijed širenja spektra i ubrzanja tempa što se nastavlja s „Demon“ u čijim tekstovima Potočnjak i društvo rezolutno odbacuju prošlost riječima da je mrtva i da treba živjeti za sutra. S bluesom „Došao sam da ostanem“ malo je popustio stisak, taman pred „Poljubi me u treće oko“, ujedno i jednu od najboljih pjesama s albuma, sabathovski a la „Planet Caravan“ sporovoz.
„Pita“ koja otvara drugu stranu albuma tekstualno posjeduje onaj poznati Balkan trash moment, no ne vrijeđa sive stanice koliko pridonosi dobrom raspoloženju. „Zmija“ nudi poopćenu sliku svijeta, nešto kao jednostavna psihološka pomoć za kamiondžije, dok je pravi biser „Igram da zaboravim“ čiji refren „Igram da zaboravim, zaboravim da gubim“ u najkraćim crtama duboko skenira ovdašnji mentalitet, a pored toga je i dobar pokušaj u rađenju domaće inačice ‘kockarskih relikata’ poput „Tumbling Dice“ ili „Ace of Spades“, kakvi se više odavno ne rade u rocku. Još jedan sabbathovski rifovski iskorak predstavlja „Ljubav je bol“, dok je refren na najboljem tragu Smaka. Album zatvara „Viking“ kao najjači naklon super egu bez kojeg bi bilo nemoguće svirati ovakvu vrstu glazbe.
Iako je Otrovna Kristina u srži mangupska diverzija, možda je najjači adut što se ne čini lažnom. Dakle potencijala da pusti neko korijenje svakako ima, ali najvažniji element u svemu tome su nastupi uživo. Nakon 10. listopada, kad će se Otrovna Kristina predstaviti u Tvornici kulture, trebao bi se djelomično dobiti i odgovor na to pitanje. Za potpuni odgovor potrebna je reakcije publike iz Bosne i Srbije. I da, da se vratim na pričicu s početka; ovi ‘levati’ znaju koliko kukuruza treba pojesti da bi se skužio “Smoke on The Water”.
Ocjena: 8/10
(Sulatron Records, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
