Otvaranje Olipijskih igara do sada je uvijek bilo slavlje sportskog duha, mladosti i kompeticije kroz koreografije masovnih sletova u kojima bi se uvijek protkali i povijesni momenti nacije koja ih ugošćuje. Spektakl – jer spektakla mora biti, dok je sadržaj istog bio primjeren svima od 7 do 77 godina.
Do jučer, tj. do otvorenja jubilarnih 30. Olimpijskih igara u Londonu činilo se kako se u tom kolopletu otvorenja neće dogoditi neki veći iskorak, ako se izuzme još raskošniji vatromet, još raskošnija koreografija, specijalni efekti itd. – dakle svojevrsni holivudski mindset od kojeg se redatelji ceremonije teško mogu odvojiti. A isti se prije otvorenja u ovo turbulentno vrijeme buđenja neke nove globalne svijesti usred četverogodišnje recesijske krize činio nekako neprimjereno grandioznim i sklon kritikama koje je najuvjerljivije i bez komentara dočaravao legendarni grafiter Banksy. Njegova je nova serija uličnih ilustracija upirala u probleme sve brže globalne militarizacije i fronta između bogatih i siromašnih u kojima se Olimpijske igre sve više čine kao stvaranje nove glamurozne patine kapitalilizma kojeg je korozija opasno nagrizla po pitanju svih točki društvenog ugovora.
No eto dogodio se mali iskorak. Redatelj četiri sata dugačke ceremonije Danny Boyle zaigrao je na kartu rock n’ rolla. Otvorenje Olimpijade je tako po prvi put imalo dozu drskosti i nekoliko momenata u kojima je sve bilo u rukama likova sa stavom, distorziranim gitarama i ciničnim rimama. Klimaks tog ozračja i sigurno ono po čemu će biti upamćeno ovo otvorenje bio nastup Arctic Monkeysa i izvođenja „I Bet That You Look Good On The Dancefloor“, pjesme kojom se četvorka nabrijanih i žestokih pubertetlija predvođenih Alexom Turnerom 2006. prometnula u najveće glazbeno osvježenje te godine.
Slika je bila nadnaravna i preko malih ekrana ovdje u Hrvatskoj, gdje su domaći sportski komentatori izgovarali ime koje do tada vjerojatno nikad nisu čuli, punk rock je pržio oporo i surovo u trenutku kad je cijeli stadion bio zasipan vatrometom. No nije to bilo sve. Olimpijski plamen donesen je na stadion uz „Eclipse“ Pink Floyda. Iznenađenje je predstavljala i pjesma „Caliban’s Dream“ koju je zapjevao Alex Trimble, frontmen Two Door Cinema Cluba.
Prva trećina ceremonije bi još i mogla proći kao uniformirano uštogljena da su nastupili samo Mike Oldfield i Emeli Sandé, ali uz repera Dizzee Rascala teško da joj se može dati taj epitet, a što tek reći o tome da je Frank Turner (koji je i u Hrvatskoj priredio dva nezaboravna nastupa) kao prolog ceremoniji odsvirao čak tri pjesme. Završetak je pripadao Paulu McCartneyu koji je s „Hey Jude“ nakon introa s također Beatlesovskom „The End“ postigao finalni himnični moment rock koncerta.
Danny Boyle je ozračje rock koncerta protkao kroz cijelu ceremoniju, jednako se slavila glazba legendi poput The Clash, Sex Pistols, Led Zeppelin, Queen, The Rolling Stones i The Who s već spomenutim Arctic Monkeys, zatim Muse, The Prodigy i Amy Winehouse.
Ok, možda se cinično može reći da su Britanci, tj. kreativni tim otvorenja Igara, iskoristili situaciju kako bi uprli prstom u svoju glazbenu scenu. No zašto im to zamjeriti kad su se odvažili na korak u kojem su rock glazbi dali toliko prostora i time mu dali na važnosti kakvu u sportu ima sama Olimpijada? Ustvari samo su nas podsjetili koliko nam je glazba važna, koliko je rock kao način razmišljanja i kreiranja životnih stavova većini duboko pod kožom i kako nam se isti u neku ruku čini potpuno primjerenim i za manifestacije poput Olimpijskih igara.
A da je to i dalje živa riječ, a ne arhaični mrtvi stihovi svjedočio je upravo i nastup Arctic Monkeysa, koji su za istu prigodu obradili i Lennonovu pjesmu „Come Together“, koja je nastala iz jedne sasvim oprečne pobude. Pa se na to može gledati i kao na indirektno upućenu kritiku, ironičnu strelicu ispaljenu samome društvu i današnjem sportu kao mjestu gdje se susreću droga i mladost kako bi se postigli što bolji rezultati (u konačnici nije li to i povijest rocka?). Ili pak, ako smo benigna duša možemo se složiti s tim da je riječ o dobroj pjesmi s pamtljivim refrenom koji nas sve poziva na neku vrstu zajedništva, do te mjere da se ne moramo ni opterećivati time što znače u slengu otpjevane kitice između refrena. Upravo stoga se otvorenje može smatrati uspješnim jer su time Igre aktualizirane i u kulturološkom smislu. Dobile su dimenziju u kojoj se može odaslati poruka, a ne da cijeli spektakl boja i zvukova bude sam sebi povod i da sve izgleda zapakirano kao totalitaristička priredba koja slavi neku imaginaciju daleke prošlosti.
A opet odaslana je dobra poruka i svim onima izvan Britanije koji sjede na nekim ključnim mjestima za ‘distribuciju kulture’ gdje su spetljani u mentalne paučine minulih vremena u društvima poput našeg, čisto kao ‘epohalna korekcija’ za promišljanje kolika je važnost glazbene pop kulture za trenutak u kojem živimo. Jednostavno tolika da joj i Olimpijada dobro stoji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
