Goran Živković – Žika, frontmen Overflowa priznao je oduševljenje Amerikom u koju je otišao pun predrasuda, otkrio zašto voli magnetofonsku vrpcu, stalna putovanja, ali i povratke u svoj grad iz kojeg je ovog puta počela nova turneja i gdje je u backstageu kultne Kugle i snimljen ovaj intervju.
Koliko je trajalo snimanje?
Žika: Imali smo nekoliko tura. Na prvoj smo odradili manje-više sve, u drugoj smo radili na vokalima, a kasnije miksanje i popravak vokala. Producent Zlaja je od prije naš prijatelj pa se i on maksimalno trudio da sve ispadne kako treba. Od detalja da je na primjer u nedjelju prije termina rekao kako gazde nema u studiju i kako bi mogli otići tamo prije službenog ulaska i postaviti sve instrumente čime smo dobili jedan dan više. Jedan dan je trajalo snimanje baze, kako mi to volimo reći. Kasnije smo najviše vremena trošili na vokale i miksanje. Vremenski je to sve bilo rascjepkano. Kad sve zbrojim ovako od prilike, mislim da smo utrošili mjesec dana rada.
Tko je ženski model na poleđini albuma u provokativnoj pozi?
Žika: Priča oko toga je zapravo vrlo interesantna. U New Yorku smo upoznali autora fotografija Nikolu Tamindžića. Uglavnom došao je na naš koncert i sve to mu se svidjelo. On u New Yorku radi već dvadeset godina i prilično je poznat. Specijaliziran je za taj night life motive i modnu fotografiju. Poslije koncerta smo se družili u stanu koji smo iznajmili na Manhattanu i tamo smo gledali njegove fotografije. Kada smo ugledali te dvije znali smo da je to to. Imali smo već naziv albuma i njegova foto priča se savršeno nadovezala na našu glazbenu priču. Imali smo otprilike ideju koja snaga nam treba na omotu.
Jednostavno se sve poklopilo. I onda smo se našli u situaciji; kako da ga sad pitamo za te fotografije (smijeh). To smo učinili drugi dan kad smo se ponovo našli. Njemu se svidjela naša ideja i pristao je. Taj diptih se u originalu zove „Lovers“, a Nikola je odlučio zbog boljeg efekta razdvojiti ih i „njega“ staviti na naslovnu stranicu, a „nju“na poleđinu. Mi smo ih u početku htjeli oboje jedno kraj drugog, ali je Nikola dao dobru sugestiju da zbog formata CD-a neće polučiti dovoljno jak efekt kao kad su razdvojene.
Kako je bilo u Austinu i općenito na svim američkim festivali na kojima ste nastupili? Vaša menadžerica Didi mi je kazala jedan zanimljiv detalj da nitko od vas ne voli letjeti avionom i da ste se dobar dio Amerike provezli u kombiju ili autu, dakle na staromodni način.
Žika: Ma letjeli smo u životu. Jednom davno za Makedoniju i nije mi se svidjelo. Ne znam je li se bojim ili ne bojim, ali mi nije baš bilo svejedno sjesti se u tu cijev i čekati da je pilot vozi kak’ inače vozi. A festivali… Uvijek volim ispričati koliko je to važno i koliko su to važni festivali poznati u svijetu i pogotovo u glazbenoj industriji. Znači, South By Southwest u Austinu, Canadian Music Week u Torontu i CMJ Music Marathon & Film Festival u New Yorku. Objediniti ta tri festivala u jednoj godini je prava mala umjetnost. Bendovi se doslovce grebu na nastupe na njima. Znam da South By Southwest zaprimi između deset i petnaest tisuća prijava, a svaka prijava košta 300 dolara i onda oni odaberu oko 1.500 bendova koji sviraju na tom festivalu. To je predstavljanje nove muzike, i koliko se ne varam 800 njih su američki bendovi, a ostalo su izvođači iz cijelog svijeta.
Na tom festivalu i veličine poput grupe Muse sviraju u klubu pred petstotinjak ljudi?
Žika: To su te ekskluzive koje nudi festival. Muse su svirali u klubu za 600 ljudi. To se naravno znalo unaprijed i onda u takvim situacijama vlada hype tako da fanovi kampiraju po četiri dana ispred kluba čekajući da se ulaznice puste u prodaju. Gušt je mnogima vidjeti tako veliki bend u klupskim uvjetima. U Austinu tih dana sve vrvi od koncerata, a naravno ima i veliki open air stage u središtu grada gdje je primjerice nastupao Motorhead i mnogi drugi. Arena u Austinu koja prima petnaest tisuća ljudi je također stalno radila. Ali prava poanta festivala su novi bendovi i klubovi. Dalje >>