Øya Festival u Oslu – treći dan festivala i druga dimenzija Norveške

Još nisam upoznao kako izgleda groznica subotnje večeri u Oslu, ali ako nadmaši groznicu petka navečer, onda mi je jasno zašto se nedjeljom doručak u hotelu poslužuje do 12 sati.

Robyn na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Prije nego krenem u report s trećeg festivalskog dana, red je da se uvod posveti cijenama i općenito nekim detaljima norveškog standarda i kupovne moći. Dolazak i boravak na Øya Festivalu u Oslu stvorio bi i onima s hrvatskim zastupničkim saborskim plaćama osjećaj nelagode i gušenja, pa bi morali otpuštati kravate i brisati znoj s čela jer su cijene u Norveškoj visoke i za Amerikance, Engleze i Nijemce, a kamo li za Hrvate, posebno ove koji su navikli na damping ugostiteljske cijene u saborskom restoranu.

Festivalske ulaznice koštale su 300 eura, tj. 2.250 kuna dok ih je bilo u prodaji preko Ticketmastera (Festival je rasprodan zaključno s 31. srpnjem ove godine). Određeni kontigent dnevnih ulaznica pušta se svaki dan u 11:00 sati i one iznose 1.095 norveških kruna odnosno 1.478 kuna (njihov srednji tečaj za kunsku konverzaciju iznosi 1.35 u korist krune, provjerio sam jučer u banci). Cijene pića u festivalskom prostoru? Drž’te se za stolce.

Pivo 0,5 l u čaši (u ponudi je obični lager i bezglutensko) iznosi 93 krune, odnosno točno 125,55 kuna. Ako naručujete prvo, tu još treba dodati kauciju od 20 kruna (27 kuna) za perivu plastičnu čašu (što su ove godine prvi put uveli na festivalu), tako da vas prvo pivo košta, samo malo da zbrojim, točno 152,55 kuna. Istih 152,55 kune ćete platiti čašu od tri deci Somersbyja ili dva deci vina. Cijene sokova su duplo jeftinije, tako da ćete gazirano piće po izboru platiti 45 norveških kruna, što je 60,75 hrvatskih kuna, ako se tome pridoda i kaucija za prvu čašu onda je to 87,70 kuna. Dokaz je fotografija ispod.

Øya Festival – cijenik pića (Foto: Zoran Stajčić)

Voda je pak skroz druga priča, ona je besplatna i dostupna svud. I izvan festivala. Apsolutno svud. U Norveškoj nitko ne plaća pitku vodu, a imaju najbolju vodu iz slavine. Ni domaćinstva. Račun za vodu je za njih apsolutna nepoznanica.

E sad zamislimo situaciju dolaska prisječne četveročlane norveške obitelji na Øya Festival. Računat ćemo samo u kunama da nam bude jednostavnije. 9.000 kuna odlazi samo na ulaznice. Kad su ušli unutra, tata za sebe i punoljetnog sina naručuje po pivo, majka će čašu vina, a najmlađa kćer će sok. Samo malo, da upalim digitron. Plimp…plimp… To je 545,35 kuna. Daj još jednu rundu nakon pola sata pa da zaokružimo na 10.000 kuna, jer nije beg cicija. Eh sad, zamislimo i situaciju da naš predsjednik vlade ode sa škvadrom iz klupe na jedan takav kulturno-umjetnički trip u Norvešku. Mislim da bi momentalno pala vlada nakon prve runde, ali od infarkta.

Soccer Mommy na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Da znam, sigurno se već pitate jesu li ti Norvežani normalni. I ja sam se pitao, pa su mi objasnili. Norvežani su bogati ne samo u odnosu na jednu Hrvatsku od koje imaju svega milijun – milijun i pol više stanovnika, već u odnosu na cijeli svijet. Nema puno zemalja gdje turisti izlaze sa sendvičima iz dućana i redaju se po zidićima parka, dok domaći guštaju u pivu na terasi restorana. Obično je suprotno.

Jest da je Norveška 1969. pronašla naftu i da se otad sve stubokom promijenilo u ekonomiji zemlje, no ipak teške godine su ih naučile da ne budu razmetljivi, već racionalni. Za početak, ništa od te zarade od nafte ne ide u džepove nekih stranih naftnih konglomerata i domaćih privatnih kompanija. Svejedno je zvali taj potez kapitalizmom ili socijalizmom, ali svi građani imaju svoju zajedničku banku i svoj zajednički fond, za sve njih, za sve Norvežane u kojem se skupljaju sredstva kako su ih oni nazvali “za buduće generacijr. I što je najvažnije, sve je transparentno. Svatko klikom na ovu stranicu može u realnom vremenu vidjeti kako se puni taj fond. Ne razumijem se previše u ekonomiju i matematiku, ali mislim da su dosad premašili jedno 60 hrvatskih državnih proračuna. Također sam čuo da je nedavno neka od vlada pala kad je htjela jedan posto od naplaćenih kamata iz tog fonda ugurati u proračun. Dakle, bezuspješno. Narod je rekao: “Ne može!”

Deathcrush na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

S druge strane Oslo je ove godine ekološka prijestolnica Europe (European Green Capital). To je jedini grad na svijetu koji već sad ima strategiju da za 11 godina od sada gotovo potpuno ukine emisiju stakleničkih plinova. Donald Trump je povukao SAD iz Pariškog sporazuma, Norveška se pak sporazuma drži. Kompletan gradski prijevoz u Oslu je električni, računajući i autobuse. Prvi na svijetu imaju električne taksije, a od početka ove godine od cjelokupne prodaje automobila u Norveškoj, čak 71 posto kupljenih su električni.

Øya Festival je samo jedan o segmenata širokog spektra poziva na uzbunu zbog globalnog zatopljenja. S kim god sam pričao od šarolikog tima izuzetno ugodnih i pristojnih ljudi, nakon pet minuta razgovora bi došli do „Ali“ i krenula bi priča o globalno zatopljenju i tome što sve treba učiniti. U toj nekoj društveno-političko-aktivističkoj sferi, u Norveškoj nema važnije teme od smanjenja emisije stakleničkih plinova. U prvom tekstu sam pisao kako nigdje u centru nisam vidio privatni automobil. Dobio sam odgovor i na to. Naime, 1. lipnja su gradske vlasti zabranile promet privatnim automobilima u širem centru grada. Nema milosti ni za njihove parlamentarce. Imaju podzemnu željeznicu za dolazak na posao.

Big Thief na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Nije nafta bitna zašto su Norvežani bogato društvo, već nešto drugo. Ponovit ću onu: Svejedno je zvali taj potez kapitalizmom ili socijalizmom, ali Norveška je jedina zemlja na svijetu koja je u odnosu na ostatak kapitalističkih velesila potpisala (citiram sugovornika koji želi ostati anoniman) „abnormalno visoke osnovne minimalne satnice za radnike“. U prijevodu: poslodavac je dužan isplaćivati i daleko veće iznose od minimalnih satnica, samim time i cijene sveg ostalog rastu u skladu s tim. Zato prosječnoj norveškoj obitelji nije problem platiti 10.000 kuna za par sati provoda na najvećem glazbenom festivalu u metropoli.

No sugovornik mi je rekao još nešto, a tiče se još važnije stvari, a to je transparentnost u poslovanju. Riječ je o tome da je svaki poslodavac dužan svim radnicima predočiti koliko zarađuje, pa neka je riječ i o milijunskim iznosima. Postoje okupljanja kolektiva gdje se to svima predoči, jer tako i radnik ima pravo izbora i procjene isplati li mu se kod nekoga poslodavca, je li on posluje kako treba, ima li dobru strategiju itd. Nema muljanja nigdje. Posebno ne s novcima.

KOKOROKO na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

E sad zamislite sve ove naše hrvatske poslodavce, od tajkuna do vlasnika restorana da svakih šest mjeseci pred cijelim kolektivom prikazuju poslovne knjige, rashode i prihode. Da ne govorim o općinama, županijama i državi. Ako se netko ne pridržava propisanog, tu su kazne. I to drakonske kazne i za same Norvežane. I tu nema milosti. Kako kaže moj sugovornik; „Norveški policajac ne nosi pištolj, već POS aparat u futroli. Kad ga izvadi pred tobom, najebao si.“ Policije gotovo i da nema na ulici, no ima puno raznih zaštitarskih tvrtki koje čuvaju štošta, pa i klubove i restorane i također je zanimljivo da gazda kluba iako ih plaća nema nikakav utjecaj na njihov rad jer su zaštitarske tvrtke nešto poput policije s manje ovlasti. Hajmo reći da paze da nitko ne radi probleme, no ako i pored toga dođe do neke eskalacije i te zaštitarske službe pozovu policiju koja nakon toga potegne svoje POS aparate, onda je onaj zbog koga se to dogodilo u ozbiljnim problemima.

Ukratko, Norveška je otvorena prema svima, osim prema onima koji su skloni neposlušnosti i stvaranju problema. Njih se rješavaju brzo i učinkovito. Po onome što sam vidio, zato se Norvežani osjećaju sigurno i bezbrižno. Otvoreni su u komunikaciji. Zamaranje sugovronika osobnim problemima je nepristojno. To je kao da si odlučio biti tužan na zabavi.

KOKOROKO na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Zašto su me pozvali? Valjda da bih o svemu ovome pisao. Naime, samo sam dio svjetske delegacije od nekih 40-50 uzvanika, što glazbenih novinara, što ljudi iz svih segmenata glazbenog biznisa i došao sam na poziv njihovog veleposlanstva. U naš posjet su pored festivalskog tima uključeni i ljudi koji rade na strategiji razvoja Osla, ljudi iz kulture, norveški glazbenici koji samo za nas u akustičnom izdanju predstave uživo svoje pjesme u zelenom okruženju rijeke Akerselve, čak i botaničari koji su nam pokazivali jestive norveške biljke, itd. Dakle, spajanje kroz jedan veliki glazbeni, time i kulturni događaj, uz razmjenu iskustava i poznanstava.

Mini akustični koncert u zelenom okruženju rijeke Akerselve (Foto: Zoran Stajčić)

Ima tu i dosta obostranosti. Norveške kolege se primjerice tako dive našem duhu i tome kako uspijevamo uopće djelovati i postojati u nikakvim uvjetima jer poznaje u Norveškoj par naših s Balkana koji su se uhvatili posla u nezavisnim labelima. Skompao sam se i s Kinezom koji radi na jednom od najvećih kineskih streaming servisa, što je u Kini trenutno najunosniji glazbeni biznis, veći i od promotorstva koje je dugo bilo broj jedan. Promotorstvo je unosno i u jednoj Indiji. Upoznao sam promotora njihovih pet najpopularnijih izvođača i jednog kojeg je nazvao indijskim Justinom Bieberom, ali nisam pravovremeno zapisao ili zapamtio njegovo ime, ali nema sumnje da ne može svatko dobiti taj epitet popularnosti na tržištu koje broji milijardu ljudi. Uglavnom taj promotor se izuzetno veseli što će ovog ljeta po prvi put posjetiti Hrvatsku koja je definitvno na dobrom glasu kao turistička destinacija po svojim ljepotama, čak i u Indiji.

Robyn na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

A sad bih opet mogao malo o trećem danu festivala…

Uglavnom mučila me jedna nepoznanica, a to je bila Robyn kao headlinerica u petak navečer, i općenito nedostatak prvenstveno američkih i britanskih imena tog udarnog dana – švedska pop pjevačica koja se probila na scenu kasnih devedesetih singlom „Do You Know (What It Takes)“ i definitivno zabljesnula albumskom trilogijom „Body Talk“ 2010. godine. Otad je prošlo devet godina, pa se iz neke hrvatske perspektive nije mogla shvatiti važnost Robyn na skandinavskoj sceni, recimo, da je dvaput nastupala na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade i da je prošle godine prekinula diskografski hiatus i objavila album „Honey“.

Robyn na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

No njezin koncert valjda samo na skandinavskom poluotoku može u publici proizvesti katarzu izuzetno velike amplitude. Robyn je pop diva čiji nastup je dance poziv na seks. Ritam, ples i erotika s izvrsnim bendom iza sebe, koreografijom s plesačem, osmišljenim nastupom od početka do kraja s obaveznim promjenama kostima i svim onim ostalim skladnim scenografskim potezima potrebnima za prvoligaški koncertni spektakl. Prostor oko Amfiet stagea je jučer izgarao. Nema Robyn neki veliki glasovni kapacitet, ali koju dramaturgiju ona uživo razvije iz nečeg što bi se ovlaš okarakteriziralo kao pop pjesmuljke, s kojim fokusom držanja publike u šaci is koliko uživljenosti i zračeće karizme s pozornice… Iskreno, nisam to vidio ni kod Beyonce, ni kod Lady Gage uživo.

Uz sve, taj nastup je bio krcat ‘tabloidnim materijalom’ za razglabanje još danima nakon njega, jer je imala ‘bježeću’ minicu za pokazivanje gaćica, ili topiće s gumbima ili nekim dezenima na mjestu bradavica. I sve na velikim video zidovima. Glazba i ti detalji u publici su izazvali potpuni kaos od oduševljenja na više nivoa. Delirij.

Erlend Ropsted na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

No poslije mi je bilo jasnije. Bar dio. Valjda. Po izlasku je i redara bilo više na ulici i odjednom gužva od taksija, a ispred glavne željezničke postaje ambulantna kola koja prikupljaju ‘posrnule’, svud vreva. Nisam ni znao da je kraj mog hotela noćni klub dok nisam vidio red od petstotinjak tinejdžera ispred koji se protezao niz ulicu, dok se iznutra čuo cover bend. Uglavnom, petak je općenito rasulo u Oslu. Početak vikenda. Osjećaj kao da je cijeli grad izašao ludovati na ulicu.

Nastup sveženske norveške rock grupe Razika – pogled s rampe za invalidska kolica (Foto: Zoran Stajčić)

Domaći norveški izvođači su stoga i bili glavni trećeg dana na Øya Festivalu. Norveški jezik je bio glavni i na pozornicama na kojima su vladala imena poput Pen Gutt, Razika, Erlend Ropsted, Deathcrush i Unge Ferrari, bilo da je riječ o indie rocku, popu, hardcoreu ili autotjunanom hip-hop R&B-iju. No opet bilo je stranaca. Osobno, ja sam zadovoljno mogao otići već već u 16 sati nakon što sam odgledao fenomenalni britanski afrobeat kolektiv KOKOROKO, čija skladba „Abusey Junction“ s kompilacije „We Out Here“ mi je općenito jedna od najomiljenijih skladbi za slušanje u posljednjih par godina. Famozan sastav uživo i vjerujem da bi imao itekako dobru prođu i u Hrvatskoj.

Musti na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Bila mi je zanimljiva i mlada tamnoputa reperica Musti koja je nastupila na pozornici uređenoj kao knjižnica. Pjevala je na norveškom, ali je tu bilo dosta afro utjecaja uz to što je bila društveno angažirana, pa je taj moment miješanja kultura ostavio na mene jednako dobar dojam. Nakon toga sam još gledao američke mlade sastave Big Thief i Soccer Mommy, oba predvode pjevačice, ali mislim da još trebaju raditi na svom izričaju i izvedbi.

Ako se svemu navedenom još pridoda uistinu uigran i upečatljiv švedski post-metal bend Cult Of Luna, može se reći da je jučer bila večer združene skandinavske dominacije.

Saznajte više:

Øya Festival u Oslu, 2. dan – kad se čeka ‘kraljica’ Erykah Badu

U Norveškoj na Øya Festivalu uz The Cure, IDLES, Blood Orange i Jamesa Blakea

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh