Øya Festival u Oslu, 2. dan – kad se čeka ‘kraljica’ Erykah Badu

Prvi dan je sve išlo ‘k’o po špagi’ po pitanju satnice nastupa na Øya Festivalu u Oslu, drugi dan je festivalu račune pomrsila, a tko drugi nego jedna, jedina i neponovljiva Erykah Badu.

Erykah Badu na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Erykah Badu je trebala izaći na pozornicu u 19:50, ali ju je publika dočekala u 20:30 sati. Bio je to i test treniranja strpljenja norveške publike. Prostor je u spomenutih 19:50 ispred Vindfruen stagea bio potpuno nakrcan, no bilo je sumnjivo jer su je tehničari još uvijek motali po pozornici. Pet minuta kasnije krenuo je aplauz bodrenja, još pet minuta kasnije skandiranje: „Erykah, Erykah!“, a za to vrijeme basist i gitarist se polako štimaju. Kad su se naštimali i otišli, opet su krenuli aplauzi i skandiranje u kompletu i kad se u 20:25 opet pojavio tehničar s nekim minijaturnom laptopom počelo je i zviždanje, nakon toga je izašao mnogoljudni bend i počeo zauzimati svoje pozicije dok je na zvučnicima krenula snimka „Can’t Use My Phone“ da bi se ona potom pojavila u spužvom napuhnutom ogrtaču koji kao da je skrojen od dva podmetača za plažu, velikom radničkom kombinezonu s detaljem ‘šamanskih resica’, torbicom popularno zvanom pederušom i perikom od čepova za boce.

Erykah Badu na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Već je tim ekstravagantnim izgledom osvojila publiku, a da nije ni otvorila usta. Zviždanje se pretvorilo u euforiju. Ona je krenula vižljasto s „Hello“ i ubrzo potom udarila s „On & On“, što je bilo novo dolijevanje ulja na vatru. Bolje otvaranje nije mogla imati. No nastavila je intrigantno. Često je upravo ona započinjala pjesme sviranjem ritam paterna na dva drum pada i bendom općenito kordinirala kako je željela, a stalno je ‘čačkala’ neke improvizacije. Jednostavno nije željela otkrivati svoju igru. A pjesme su samo tekle i pretakale se jedna u drugu; „Love Of My Life (An Ode To Hip-Hop)“, „Appletree“, „Time’s A Wastin”, Window Seat“, čak i „Liberation“ Outkasta, dok je Erykah nepogrešivo ‘dronirala’ tu živu glazbenu stazu dokazujući svoju svestranost od repanja preko svoje poznate jazzy malankojije na tragu Billie Holiday pa do vrištanja a la Tina Turner.

Erykah Badu na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Uvlačila je publiku u meditacije i tražila pred kraj da se obrati pozornost na drveće jer nam ono daje zrak, te taman htjela to još glazbeno ‘podebljati’ kad je uslijedilo skidanje zvuka njezinog mikrofona i ostatka benda s razglasa. Shvatila je uz osmijeh da je osveta za kašnjenje, za koje se nije ni u jednom trenu ispričala, servirana ‘hladno’ u trenutku kad se na drugoj pozornici pojavila njena britanska kolegica Nao. Erykah je tada iskopčala mikrofon i preko cijele pozornice ga uz osmijeh bacila toncu. Taj namješteni osmijeh nije skidala ni kad se uz veliki naklon oprostila od publike. Ni sat vremena. Prekinuta u pola pjesme na kraju, bez pardona. Zanimljiva lekcija, jer takvo nešto još nisam vidio da je itko učinio jednom od headlinera na nekom festivalu. Odličan koncert, ali sa satnicom očigledno nema zezancije. Svejedno, gašenje usred pjesme je poseban antiklimaks za sve, ali i takav nastup bio je najbolji od popa ponuđenog sinoć.

Nao na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Općenito je to bio pop dan i po slobodnoj procjeni festival je posjetilo više ljudi na nego prvog dana jer je i večer bila sunčana (to se stvarno može reći za nama daleki sjever). Prije Badu je Amfiet stage poharala Sigrid. U potpuni delirij je publiku bacila pjevačica za koju nisam iskreno siguran ni je li punoljetna. Kao da je izašla iz nekog norveškog talent showa, nešto poput naše Mie Dimšić, ali više u plesnom upbeatu. Reklo bi se da je u pitanju potpuni generični electro pop, ali mislim da je imala i više publike od ‘kraljice’ Badu na kojoj je pak bilo više ljubitelja rocka. Britanka Nao je stara poznanica Øya Festivala i također izvodi super zaslađeni dance soul. Rekao bih da i ona i Sigrid predstavljaju onaj estradni moment za mlade u Norveškoj.

Sigrid na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Završetak večeri također je bio u znaku plesne masovke. Razlog? Tame Impala. Put tog psihodeličnog projekta Kevina Parkera je najlakše opisati kao put od cool do popular. S albumom „Lonerism“ iz 2012. Tame Impala je bila baš cool, a s albumom „Currents“ iz 2015. je baš popular. Uživo je to rock bend na disco podiju – popcorn psihodelija za lagani protok kroz uši. Plesni ritam je imperativ, psihodelija je šminka. U tom smislu setlistom je dominirao materijal s albuma „Currents“.

Tame Impala na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Možda ja jesam staromodan, ali kad je konačno grunuo „Elephant“ ipak je to bio vrhunac večeri, jer je ipak taj zgusnuti boogie pogodio gdje treba, budući da je konačno na njoj bio skinut i flanger efekt kroz koji kao da je bio provučen kompletan zvuk. Okej je flanger neko kratko vrijeme, ali kad zvuk konstantno ‘šeta’ dobro je samo za vrtoglavicu. Nakon „Elephanta“ je odmah uslijedila „Feels Like We Only Go Backwards“, također na sveopće (i moje) oduševljenje, a onda opet flanger, opet disco floor, opet povratak na „Currents“.

Tame Impala na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Nedostajalo mi je rocka te večeri, a rock je stolovao na Sirkus stageu. Američki Hot Snakes, koji za sebe kažu da su post hardcore, neodoljivo me podsjećaju na vrijeme prije nego li je grunge eksplodirao globalno, kad je SUB POP izbacivao albume bendova poput TAD i Mudhoney. Hot Snakes su također dio diskografske SUB POP obitelji s prošlogodišnjim albumom „Jericho Sirens“, kojeg ovim putem toplo preporučam, jer je i meni došao u uši nakon koncerta. „I Hate The Kids“ vrištao je frontmen Rick Froberg u istoimenoj pjesmi, kao da je osjetio lakoglazbenu vibraciju jučerašnjeg dana na Øyi i valjda mislio da su oni jedini bend s do daske odvrnutim Orange pojačalima na pozornici. Ugodno iznenađenje i vjerujem da bi u nekoj kombinaciji Hot Snakes trebali dobaciti i do Hrvatske u klupskom aranžmanu, jer ako volite Mudhoney, voljet ćete i Hot Snakes.

Ricochets na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

Posljednji su na Sirkus stageu nastupili norveški rock veterani Ricochets. Klasična hard rock petorka s klavijaturistom na Leslie Hammondu. Seventies đir s primjesama spleena Nicka Cavea & The Bad Seedsa, a opet u stanju da i tex mex utjecaje provuku kroz svoje hard rock gabarite i s himnama koje su svi uglas pjevali ispred njih. Samo još jedan u nizu dokaza sjvernjačke umještnosti kad je rock u pitanju.

Fontaines DC na Øya Festivalu u Oslu (Foto: Zoran Stajčić)

No opet su mi irski Fontaines DC, kao i na INmusicu, bili najviše prirasli srcu jučer. Opet su imali tehničke probleme. Bubnjaru je ispala bas pedala usred koncerta koji je počeo općenito sporo. Kao da su se trudili od početku ubiti pubiku u pojam stavom ‘mi vam ovdje nismo zbog plesa’, i onda ode glavni pogon za ritam. I od tog trenutak potpuni zaokret u raspoloženju. Potpuno drugi bend i odjednom gnjev koji ih je ujedinio i napravio ubitačni stroj koji je u neprekinutom nizu izbljuvao „Hurricane Laughter“, „Chequeless Reckless“ i ekstra dugačku „Boys In The Better Land“ s kojom su i završili koncert. Publika nakon toga nije tražila repete, pa ih nije ni dobila. Zagreb je u tom smislu bolje prošao.

Danas će pak biti zanimljiv dan u smislu da se od jakih stranih imena može izdvojiti jedino Robyn, dok ostatak lineupa uglavnom čine domaća norveška imena, a treba uzeti u obzir i to da je danas petak, udarni dan za izlaske.

Saznajte više: U Norveškoj na Øya Festivalu uz The Cure, IDLES, Blood Orange i Jamesa Blakea

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh