Panta Džambazoski, osnivač Mizara i Arhangela: Vlast nas nije shvaćala, zato smo im bili prijetnja

Razgovor s originalnim bubnjarem najutjecajnijih makedonskih rock bendova, koji su odigrali ključnu ulogu u stvaranju fame o globalnim glazbenim kretanjima tijekom osamdesetih u bivšoj državi.

Panta Džambazoski (Foto: Hrvoslav Pavić)

Panta Džambazoski ratne je godine proveo u Sloveniji i Hrvatskoj kao izvjestitelj novine Nova Makedonija, bio je prvi strani dopisnik iz Tirane, a danas je urednik informativnog programa Televizije Telma u Skoplju. Proteklog je tjedna četiri dana proveo u Šibeniku kao dio makedonskog novinarskog izaslanstva u sklopu projekta Hrvatsko-makedonska tangenta. I sva četiri dana nije spomenuo ni Mizar ni Arhangel. Nije spomenuo niti da je ikada opalio palicama po dobošu. Ovaj novinar do tih je informacija iz Pantine biografije došao pukim slučajem…

Kao da vam taj dio prošlosti nije bitan?

Ma bitno mi je, naravno. To su mi drage uspomene i ponosan sam na taj dio života. Ali već trideset godina sam novinar i to mi je glavna profesija, zato nije iskrslo u razgovoru. Priča s Mizarom počela je dok sam studirao novinarstvo. Kad sam upisao prvu godinu, upoznao sam se s Aleksandrom Damovskim, kojemu sam spomenuo da sviram bubnjeve i on me odveo kod svojih prijatelja koji su tražili bubnjara. To su bili gitarist Gorazd Čapovski i basist Valentin Zabjakin. Odmah smo se dogovorili i počeli. Ja sam kupio bubnjeve…

To je bilo…?

Krajem 1981.

Ako sam dobro shvatio, vi ste kao brucoš imali novac za bubnjeve?

Dali su mi roditelji. Amati, češki bubanj. Nakon godinu dana sam ga prodao, jer mi je trebao veći s kojim mogu ući u studio. Amati nije bio loš, ali nije bio za studijsko sviranje. Onda sam kupio Premier, engleski bubanj.

Dobro, i…

I počeli smo svirati pjesme u stilu Erica Claptona, Hendrixa… Vrlo brzo smo se „zakačili“ na Joy Division, pa čak i na King Crimsona zbog disharmoničnih gitara. Tako smo drastično promijenili svoj izričaj, što se vrlo brzo pročulo po Skoplju, jer do tada su bendovi svirali isključivo hard rock li pop.

Je li tada u Skoplju egzistirala neka darkerska scena?

Pa čini mi se da baš i nije. Bilo je pojedinaca, ali nekakav dark-rock val koji se masovno slušao, to zasigurno nije postojalo. Možda smo čak i mi to popularizirali. Stvorio se mit o nama i kada smo prvi put nastupili u gimnaziji „Nikola Karev“ dogodilo se čudo – nepoznati bend napunio je aulu gimnazije do vrha.

Je li koja od tih prvih pjesama završila kasnije na onom čuvenom albumu iz ’88.?

Da.

Jeste li vi uopće svirali na tom albumu?

Ne, prije toga došlo je do kuršlusa. Moramo razdvojiti neke stvari – mi smo bili trio, a onda smo upoznali pjevača Ristu Vrteva, koji je imao neke svoje tekstove i tražio je bend. Zabjakin nas je naspustio, posvetio se fakultetu, a bas gitaru preuzeo je Ilija Stojanovski – Ikar. To je bila ’83., kada smo pod svaku cijenu htjeli snimit jednu pjesmu koja bi se vrtila na radiju, to je bio prioritet. Imali smo sasvim pristojnu demo snimku koju smo odnijeli direktoru Muzičke produkcije, koji nas je, pod izgovorom da nam ne valja zvuk gitare, odbio. Sasvim slučajno netko od nas kupi Polet i tamo vidimo prijavnicu za „Yu rock moment“. Mi tu istu snimku pošaljemo, bez prevelikih nadanja. U idućem broju Poleta kritika: „Odličan bend iz Skoplja, nervozno otfrljenje gitare, postojan ritma, odlični tektovi. Izravno ulaze u finale!“

I nakon ‘Yu rock momenta’ stvari kreću nabolje?

Ne, jer nam tada dolaze pozivi za vojsku. I grupa je jednostavno prestala postojati. Vrtev je po povratku osnovao bend Inola X, s njim su sirali i Čapovski i Zabjakin. Imali su nekoliko hitova, nastupili su na MESAM-u… Čapovski me jedan dan nazvao i rekao da bi bilo najbolje da oživimo Mizar. Ali da bi se npravila neka razlika, mi bend nazivamo Mizar drugo otkrovljenje. U grupu dolazi pjevač Goran Tanevski, Ikar je opet na basu, a Slobodan Stojskov na klavijaturama. Priča krene dobro, sviramo opet na „Yu Rock Momentu“, u Lapidariju, Kulušiću, u Rijeci… Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X