Razgovor s originalnim bubnjarem najutjecajnijih makedonskih rock bendova, koji su odigrali ključnu ulogu u stvaranju fame o globalnim glazbenim kretanjima tijekom osamdesetih u bivšoj državi.
I to sve bez albuma?
Da. Bili smo pozvani i na jedan međunarodni festival u Ljubljani, zajedno s Disciplinom kičme, gdje smo se nadali da ćemo uspjeti ostvariti i neke kontakte za proboj na inozemnu scenu. Unatoč dobrom nastupu i odličnim kritikama, to se nije dogodilo. Tada je došlo do prvih ozbiljnih sukoba u bendu, jer smo jedni druge okrivljavali da izostanak planiranog uspjeha u Ljubljani. I grupa se polako raspada. Do snimanja tog prvog albuma u bendu su ostali samo Čapovski i Tanevski.
To je dakle bio vaš oproštaj od benda kojemu ste, kaže legenda, čak i ime smislili…
Da. Smišljanje naziva trajalo je punih mjesec dana. U početku smo vježbali po cijele dane, kao da se pripremamo za Olimpijadu, i svake bismo večeri sjedili na piću i razgovarali o imenu grupe. Jednom sam izašao iz kafića, bilo je vedro nebo i sjetim se priče koju sam čuo u Libiji, gdje sam s roditeljima živio kratko vrijeme. Naime, beduini su se na svojim putovanjima uvijek orijentirali prema zvijezdi Mizar; ako vidiš Mizar, na dobrom si putu. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
U zadnjih dvadeset godina, pa i više, gotovo da i ne postoji poznatiji makedonski bend koji nema barem neke veze s Mizarom. Jeste li zadovoljni današnjim tretmanom Mizara kao ključnog benda u povijesti makedoske pop kulture?
Jesam. No, u početku su nas omalovažavali gdje su stigli. Imali smo karijeru, a nismo mogli snimiti album. Uvijek se pisalo o nekim drugim grupama, a o nama jako rijetko.
Kako to?
Ne znam, valjda smo bili neobični. Čak su nas pratile i tajne službe.
Bili ste, dakle, prijetnja društvu. Imali ste idealan temelj za kasniju karijeru političara…
Da, haha… Bili smo uvijek u crnom, omladina nas je voljela, a vlast nije bila sigurna što mi to svojim tekstovima želimo poručiti. Nisu nas mogli shvatiti i zato su smo bili potencijalna prijetnja. U Prilepu, mom rodnom gradu, jednom su nas i priveli da malo s nama informativno porazgovaraju…
Pa je li tu ležao problem što vam je trebalo sedam godina do prvog albuma?
Ne znam. Činjenica je da nikako nismo mogli dobiti termin za snimanje, a kad su nam se u Radio Skoplju konačno smilovali, naknadno su nam javili da nemaju dovoljno novca za snimanje. Mi smo im onda rekli da će sve ići na naš trošak i nakon tjedan dana konzultacija, pustili su nas u studio. Mizar je, dakle, bio prvi bend koji je privatno snimao u državnom studiju. Snimili smo četiri pjesme. Došla je i ekipa sa zagrebačke „Stereovizije“.
Što su oni htjeli?
Snimiti nam spot za pjesmu „Stoj“, bili smo oduševljeni. U spotu smo zapalili križ, kao dio performansa i bili smo jako zadovoljni ukupnim rezultatom. Spot se trebao prikazati na „Stereoviziji“, zajedno sa spotom grupe Laibach. Ni jedan ni drugi nikad nisu prikazani. Do danas. Nikad ga nitko nije vidio. Pokušao sam nedavno preko novinarskih veza na HTV-u doći do spota, ali nitko ga ne može naći. U svakom slučaju, netko je zabranio spot, crkva ili partija, ne znamo…
Znači, raspad Mizara uslijedio je nakon spomenutog koncerta u Ljubljani. Kako je onda počela priča s Arhangelom?
Početkom ’87. se u potpunosti posvećujem novinarstu, radim u omladinskom listu Mlad borac kao urednik za glazbu, no ubrzo se prebacujem na političke teme. Tada mi se javlja Risto Vrtev s idejom da napravimo bend bez velikih ambicija, čisto da malo sviramo. Bend je dobio ime Arhangel, po jednoj pjesmi iz rane faze Mizara. Ambicije su, međutim, narasle kada smo uspjeli napuniti veliko dvorište Omladinskog centra u Skoplju. Meni je to postao problem, jer me redakcija svakodnevno slala na Kosovo, gdje se situacija zakuhavala. Bend je trpio štetu zbog toga i odlučio sam se povući.
I opet ste otišli, a da album niste snimili.
Da, tako ispada. Ali ima me na jednoj ploči! Sa Mizarom sam 1986. nastupio na Makedonskom rock festivalu, bilo je osamdeset bendova, a deset ih je odabrano za album. Nama su tada rekli da je u planu izdavanje ploče, ali nam nikad nisu javiti da to objavljena. Tiskano je samo deset komada i ja sam tek nedavno saznao da to postoji. Jedan od naših starih fanova, koji se danas bavi prodajom rabjenih ploča, ima taj album. To je moj jedini diskografski trag.
S obzirom na vašu novinarsku pozadinu, kako ocjenjujete današnji tretman rock glazbe u makedonskim nacionalnim medijima? U Hrvatskoj je, samo da vas izvijestim, situacija sramotna i – unatoč pokušajima da se to lažno opravda globalnim trendom – potpuno neeuropska.
Kod nas je situacija katastrofalna! U socijalizmu, kakav god da je bio, mladi rock i alternativni bendovi uvijek su se mogli nadati nekakvom tekstu. Danas nikako. Mediji se za njih uopće ne zanimaju, jer tu nema zarade. Na radijima se pušta uvijek jedno te isto, samo loša estrada. Bendova je puno, a nikad im teže nije bilo uspjeti.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
