‘Parada’ – pomoć za homofobe i ‘undercover’ homoseksualce

Kako kino hit ‘Parada’ redatelja Srđana Dragojevića doživljava pisac, gej aktivist i na kraju krajeva osoba koja je organizirala Paradu ponosa…

Zaplet “Parade” je već svima poznat: beogradski gej aktivisti unajme lokalnu kriminalno-nacionalističku legendu Limuna (koji je kao neka blaža i još uvijek živa verzija Arkana, a s odgovarajućom težinom ga utjelovljava Nikola Kojo) da im osigura gej paradu. Uslijede razne peripetije po zemljama bivše Jugoslavije, tijekom kojih i Limun shvati da su pederi ljudi. Awwww! Namjerno ili ne, to je genijalan Dragojevićev potez, jer s kime bi se to masovna balkanska publika mogla lakše identificrati nego s ratnim koljačem, a mirnodopskim herojem, pa kad on zaključi da je homofobija loša, naravno da će se i takva publika zapitati. U Hrvatskoj bi to bilo kao da je isto poručio Mirko Norac: na stranu službeni stav medicinske znanosti, na stranu prihvaćenost LGBT osoba u najnaprednijim zemljama svijeta, na stranu sve to i još više – kad čovjek koji je u ime nacije u ratu ubijao civile zaključi da pederi nisu bolesni, onda je to tako i šlus!

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UAzudh14VQM[/youtube]

Srđana Dragojevića naravno uopće ne zanimaju gej ljudi, a kamoli što doista znači na prostoru bivše Jugoslavije organizirati Gay Pride, pa je “Parada” puna prizemnih stereotipa o pederima kao modno osviještenim i tankoćutnim bićima koja lako briznu u plač. Niti ga zanimaju njegovi heteroseksualni likovi, koji su ništa više nego Srbin, Hrvat, Bošnjak i Albanac, pa u svemu tome najbolje prolazi lik Limunove zaručnice, koje ja također karikatura, ali s duhom i dušom.

“Parada” propušta i ponetirati u trenucima subverzivnog humora, poput scene u kojoj hrvanje dvojice balkanskim mačo muškarčina počinje sličiti strastvenom gej klinču, ali opet: to je Dragojević, naravno da je sve na prvu loptu. Zato film i jest hit.

Iako je “Parada” nominalno komedija, moram priznati da se nisam previše smijao, i to ne jer se ne mogu uživjeti u srpsku pučku komediju (“Žikina dinastija” je remek-djelo, if you ask me), nego jer je svaka fora nepodnošljivo predvidljiva, a nerijetko i loše izvedena. Znao sam svaki put kada bih se trebao nasmijati, ali jednostavno nije baš bilo smiješno. No, publika u kinu je mislila drugačije; njoj je svako spominjanje riječi peder bio dovoljan razlog za kikotanje: Peder? Hihihi. Peder! Hihihi. Doduše, to je ipak bilo mnogo manje iritantno nego iskreno oduševljenje dijela publike u Cinestaru na trenutak kada pedera konačno ubiju.

I zbog toga ponavljam: “Parada” je super stvar, te je sigurno imala pozitivan učinak na smanjenje homofobije u društvu. Nije taj učinak bio veliki, ali ga je bilo. Za dvadesestak godina će se Dragojevićev film činiti nepodnošljivo anakronim, a njegova latentna homofobija također, ali sada i ovdje “Parada” pravi razliku na bolje. Uključujući i banalni monolog pred kraj, na koji sam jedva zakolutao očima koliko mi je sve već postalo naporno, ali su zato te riječi dirnule i neke homofobe i, možda još važnije, neke autohomofobe.

Meni koji vlastiti pederluk ne smatram ni mračnom tajnom ni Božjom kaznom ni životnom tragedijom ništa u “Paradi” nije značilo, jer sam – bez lažne skromnosti – svjetlosnim miljama udaljen od tog nivoa (ne)prihvaćanja vlastite homoseksualnosti, na drugoj strani Mliječnog puta duginih boja. I ne samo ja, nego i brojni pederi i lezbijke koji žive u Hrvatskoj i Srbiji. Ali ekipi iz jedinog zagrebačkog gej kluba to mora da je bio autentičan vapaj duše izmučene samonametnutim skrivanjem i poniženjem. Zato kao gej aktivist mogu biti sretan što je Dragojević snimio “Paradu”, savršen film za heteroseljačine i autohomofobe, kojima će nakon gledanja neke stvari možda i doći iz dupeta u glavu.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X