‘Parada’ – pomoć za homofobe i ‘undercover’ homoseksualce

Kako kino hit ‘Parada’ redatelja Srđana Dragojevića doživljava pisac, gej aktivist i na kraju krajeva osoba koja je organizirala Paradu ponosa…

'Parada' - redatelj Srđan Dragojević

Nedavno sam, nakon više od godinu dana, bio u jedinom zagrebačkom gej klubu, kojeg neću imenovati jer urednik misli da bi mogli tužiti. Zapravo, pogrešno je reći da se radi o gej klubu, s obzirom da je to u suštini noćni klub za Ormaruše, dakle homoseksualce koji svojoj okolini (a često i sebi samima) glume i lažu da su heteroseksualci. Dotični klub je doista savršeno mjesto za takve, sa svojim crnim izlogom – na kojem se naravno ne može vidjeti nikakvo LGBT obilježje duginih boja – na kojem se jedva vidi i minijaturna naljepnica s imenom tog ugostiteljskog objekta. Kada se uđe unutra situacija nije ništa bolja: dočekuju vas namrgođeni zaštitari, na koje se po gej forumima gosti redovito žale, a onda slijedi prolazak hodnikom prema glavnoj prostoriji, koja se petkom i subotom iza ponoći ispunjava većinom otužnom klijentelom: tu su poneki oženjeni homoseksualci u potrazi za piletinom, ekipa fešn tetki, bizarno nabildane muškarčine kojima su steroidi toliko smanjili muda da nikome ne smiju reći da su gej, brojne ormaruše i autohomofobi, razulareni i kao pušteni s lanca, kojima je taj klub samo malo prostranija verzija famozna četiri zida.

Večeri kada sam bio tamo s prijateljima muzika je bila nepodnošljivo zatupljujuća i repetitivna, a repertoar DJ-a  (nazovimo to tako) se kretao između Jennifer Lopez i Lady Gage. Vrhunac apsurda je nesumnjivo bio trenutak kada je počela svirati “Born This Way”, nakon čega je okupljena publika totalno pala u sevdah, vrišteći stihove iz pederske himne Lady Gage, koja poručuje sve suprotno od onoga što taj ugostiteljski objekt i njegova klijentela predstavljaju. Naravno, tamo nikome nije bila jasna poprilična ironija situacije u kojoj u mračnom i zagušljivom klubu hrpa ljudi koji većinom lažu svoje bližnje oko vlastitog identiteta pjeva zaneseno što je rođena takva.U krajnjoj liniji, pa i jesu, samo nisu shvatili da za biti čovjek treba ipak mnogo više od rođenja, a za biti peder treba i malo ponosa i prkosa. Ono što se u klubu za ormaruše moglo vidjeti tog petka su ljudi često očajnog pogleda, koji jedan neugledni i preskupi klub u Zagrebu smatraju vrhuncem svoje (pederske) egzistencije. Naravno, siguran sam da  tamo ima i drukčijih, recimo hipstera koji se pale na tu balkansku homoseksualnu tešericu, ali službena ideologija i većinska klijentela jedinog hrvatskog gej kluba je ipak otužna pojava.

No, osim što sam imao priliku svjedočiti kako živi jedan dio hrvatske homoseksualne populacije, te večeri sam dobio i odgovor na pitanje koje me je kopkalo proteklih dana, otkako sam odgledao hit-film “Parada”. Pitao sam se sljedeće: Tko su ti pederi kojima “Parada” može nešto značiti? Tko su ljudi koje doista iskreno dirne iritantno histerični govor jednog od pederskih likova pred sami kraj filma, taman par trenutaka prije nego ga (SPOILER ALERT!) srpski neonacisti ubiju? Tko su pak ljudi koji nakon gledanja “Parade” pomisle da su eto i pederi ljudi, a ne gangrena na zdravom tijelu kršćanske nacije koju treba bez milosti amputirati?

Bilo je tu dosta pitanja, a na sve njih mi je odgovor sinuo baš tamo i tada, kada sam vidio te ljude i shvatio da su baš oni homoseksualci kojima “Parada” može nešto značiti. I koja im, koliko god to u biti smiješno bilo, može pomoći da prihvate vlastitu homoseksualnst, te je otvoreno i slobodno počnu živjeti. Jednako tako, postalo mi je jasno kakvi su to heteroseksualci kojima se režiser Srđan Dragojević hvali u intervjuima, da im je gledanje “Parade” otvorilo homofobnom koprenom prekrivene oči bar toliko da zaškilje i shvate da ne trebaju tući pedere. Pa tu su, naravno, teški homofobi, a “Parada” ih je dirnula jer je i sama latentno homofoban film. Zbog toga sam, kao nekadašnji organizator zagrebačke Povorke ponosa, zadovoljan da taj film postoji i da je postao toliki hit. Dragojeviću je uspjelo spustiti se dovoljno nisko da najnižem homofobnom otpadu ukaže da su i pederi ljudi, što je gej aktivistima naravno mnogo teže, jer je ponižavajuće nekome tko te bezrazložno mrzi uopće dokazivati vlastitu ljudskost. Dalje>>

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X