Dva nedvojbeno zaslužna benda koji ne igraju samo na kartu nostalgije.

Koliko god redovno posjećivao koncerte, stvarno se ne sjećam kad sam na neki došao prvenstveno zbog predgrupe. Daleko od toga da ne volim Parafe, posebno u aktualnoj postavi koja spada među svirački najmoćnije na našoj sceni, nego sam u subotu u Boogaloou konačno gledao i slušao Grč, bend koji volim još od srednjoškolskih dana, ali ih sve do sinoć nisam uspio uhvatiti uživo.
Samim time, očekivanja su bila velika, no Zoran Štajdohar Zoff i ekipa ih nikako nisu iznevjerili. Legendarni i krvlju natopljeni scenski performans, u kojem važne role igraju životinjske iznutrice, sjekire i motorke, ovoga je puta izostao jer ga, kako je Zoff prije nekoliko mjeseci objasnio u razgovoru za naš portal, danas većinom izvode samo na solo koncertima koji traju sat i pol do dva. U malom prostoru Boogalooa svirali su puno kraće, kojih 40-45 minuta, što, sudeći po upornim pozivima na bis, okupljenima nije bilo ni približno dosta.

Otvorili su “Bogovima” i njihovim teškim i potmulim ritmom kojega su kao noževi sjekli distorzirani rifovi pozicionirani negdje tamo gdje se križaju post-punk, industrial i metal. Bend je na pozornicu izašao prvi i počeo svirati uvod, prije nego im se, skriven iza kapuljače, pridružio Zoff i, poput nekog propovjednika iz postapokaliptičnog svijeta, krenuo uzvikivati mračne i uznemirujuće stihove o božjim slugama, molitvi, pedofiliji i kazni. Repertoarom su dominirale stvari s posljednjeg im albuma „Nek padaju glave“ koji spada među njihove najbolje radove, što poslije tolikih desetljeća na sceni stvarno nije mala stvar.
Štajdohar nas je upozoravao i na „Gospodare moći“ i njihovu želju za „Totalnom kontrolom“, vodeći nas najtmurnijim sferama ljudske svijesti i postupanja, no svaka od njih završavala je euforičnom reakcijom publike, skoro pa nespojivom s tematikom stihova. Odsvirali su i fenomenalnu naslovnu pjesmu sa spomenutog albuma, kao i „Stršljena“ te „Noćas se Beograd pali“, jednu od svojih najpoznatijih skladbi kojoj su se godinama lijepile besmislene etikete i u njoj tražile nepostojeće kontroverze.

U usporedbi s Grčem, Parafi su ispočetka zvučali nekako mlako, ponajviše zato što je prva na redu bila kronološki kasnija faza grupe, ona u kojoj je drčni punk Ramones/Sex Pistols škole zamijenio post-punk na tragu jednih Siouxie & The Banshees. To ne znači da su, primjerice, „Fini dečko“, „Nestašni đački izleti“ ili nakon ponovnog okupljanja napisana „Novi Berlin“ loše pjesme, pogotovo kada Vim Coli vokalno asistira Iva Močibob, a dodatni šus daje gitara Vlade Simčića Vave, već da ih je sinoć ipak trebalo malo izmiješati s dvominutnim bombama iz dana kada ih je predvodio Valter Kocijančić.
Njegov izlazak na stage označio je da se vraćamo najdalje u prošlost, u vrijeme zabranjivanja „Golog otoka“ ili prisilnog mijenjanja refrena kultne „Narodne pjesme“. Čuli smo i „Rijeku“ iliti „Chinese Rocks“ po naški, socijalnom ironijom nafilanu „Perspektivu“, ali i „Javna kupatila“ s „Izleta“ koja ulazi među najupečatljivije trenutke večeri. Bilo je i penjanja na pozornicu, neizostavne premda ne baš žestoke šutke, dok smo za oproštaj na bisu dočekali i „Živjela Jugoslavija“.
Sve u svemu, dobra koncertna večer dva nedvojbeno zaslužna benda koji, što je najvažnije, ne igraju samo na kartu nostalgije, nego još uvijek rade, ponekad i stvarno odlične, nove pjesme.