Pozornica uređena kao veliki salon u kući dobrostojećih hipija, sa zavjesama što vise sa stropa, praznim okvirima za slike na zidovima, škrinjama i kutijama, izraubanim puhačkim glazbalima, nekoliko jednakih stolnih svjetiljski crvenoga sjenila. Sagovi, prekrivači. I jedan visoki podstavljeni stolac s naslonom, za pjevača. Shabby chic. Ugodno. Prostrano, a intimno.
Hus je ovakav, Hus je onakav, Parni valjak ovo, Parni valjak ono. Osuda i predrasuda oko Parnog valjka puno je više no što ih stvarno ide. Isprva kreativno razmjerno nemušti, potom, na početku osamdesetih izvrstan pop-rock bend čije „Vruće igre“ (1980.) pripadaju prvom razredu domaćih (SFRJ) rock albuma uopće (poslušajte kako čilo zvuči i danas, 34 godine poslije) i među šačicu najboljih novovalnih albuma. A zatim su se, malo-pomalo, s godinama staža i sazrijevanjem, ugnijezdili kao solidan srednjestrujaški, ne naročito uzbudljiv ni inovativan, no postojano kvalitetan sastav koji strpljivo namiče poklonike – podosta su popularni i u Poljskoj! – te rasprodaje i najveće dvorane na području bivše nam države.
Pa što ne bi i u tim omjerima razmjerno malenu (1800-2000 sjedala) zagrebačku veliku dvoranu Vatroslava Lisinskoga, dva dana zaredom, na priredbi nazvanoj Prvi put u Lisinskom, bez struje.
Populariziran na početku 1990-ih brend unplugged iliti bez struje, oduvijek je bio poprilična finta, jer su, dakako, uvijek svi ukopčani u struju, samo što se nastoji rabiti akustična ili poluakustična glazbala te se, načelno, osloniti na snagu same skladbe, ogoljene od suvišnih cifranja i naslaga, više negoli na snagu 220 volta.
U tom smislu, princip bez struje izvrsno pokazuje skladateljsku vrsnoću Huseina Hasanefendića Husa, otprve alfe i omege Parnog valjka i, uz pjevača Akija Rahimovskog, jedinog člana koji je u grupi od njena starta. Hus je, na hrvatskome to malo ružno zvuči, sjajan zanatlija. Zato se poslužimo engleskim izrazom craftsman, što će reći onaj čijoj se vještini divimo, koji zna savršeno izdjelati i ulaštiti finu stvar kojom se bavi. I učiniti to s posvećenim zadovoljstvom, a ne tek toliko da se izradi ili kao na traci, te svome čedu dodati kakvu nenepadnu, ali prepoznatljivu pojedinost. Udahnuti dušu. Majstorski izdjelati nešto na što je ponosan, a zbog čega će se i drugi osjećati ponosnima, mada u tome nisu sudjelovali. Majstor zanata kao pohvala zanatu i umjetnosti, craftsman kao recimo, u nazivu sjajnog albuma Guya Clarka iz 1995.
Bezstrujno opredjeljenje na početku je druge večeri Valjka prvi put u Lisinskom, s izlaskom na pozornicu u 20.15 h, doista u prvi plan gurnulo ljepotu pjevne, neagresivne, ugođajne, no ne i isprazne pop melodioznosti Husovih skladbi i njegovih vješto, također melodiozno, skladno i tečno sročenih, uvijek smislenih, tematski određenih tekstova bešavno sljubljenih s glazbom.
Smislenost teksta i njegova glatka suradnja s glazbom naizgled su, ili bi trebali biti, podrazumijevajući čimbenici, a u Husa, odnosno Parnog valjka to i jesu. No ovdje to posebno ističemo zato što kod premnogih, kakti cjenjenijih naših izvođača koji su, je li, „pravi rock“, dok Valjak to (kao) nije, muke u sklapanju stihova, sparivanju istih s glazbom i s pjevačkim smještajem toliko i toliko slogova u toliko i toliko taktova, lupaju uši do mjere da se nerijetko pitamo zašto se dotični uopće bave umjetnošću koja im tako traljavo ide od ruke. Dalje>>