Pat Metheny Trio – bravurozni show najveće zvijezde JAZZG-a

Već se unaprijed znalo da je Pat Metheny glavna zvijezda 7. Vip Zagreb Jazz Festivala. I za to ne treba neka posebna pamet. Znalo se to na jednako (prirodan) način kao što se znalo da će nastupiti u Kinu SC. Jedino iznenađenje je bilo kako će sve zazvučati…

Pat Metheny Trio na 7. Vip Zagreb Jazz Festivalu (Foto: Zoran Stajčić)

Okolnosti su htjele da Pat Metheny nastupi u istoj dvorani i na istoj pozornici na kojoj je do tada jedini put nastupio u Zagrebu prije dvadesetak godina. Rezime je da je Pat Metheny u međuvremenu osvojio 18 Grammyja, svirao s najboljim glazbenicima svog vremena (kao što je i on sam), njegov Pat Metheny Group je i među publikom proglašavana najboljom, a trenutno u formaciji trija s Larryjema Grenadierom na kontrabasu i Billom Stewartom za bubnjevima se to može neformalno reći i za njegov trio.

Za razliku od njegove orbitalne putanje, zgrada kina SC je i dalje na istom mjestu i s jednako „udobnim stolcima“ za sve one koji nisu pretjerano visoki. Neke stvari se mijenjaju, neke ostaju iste, zar ne? Za udobnost i to onu mentalnu najviše se pobrinuo Pet Metheny Trio bravuroznim fusion nastupom osmišljenim kao dvosatno krešendirano glazbeno putovanje, počevši od intimnog duo uvoda do završnog kolopleta zvukova u koje je Matheny uključio svoj laboratorij zvuka – organski sampler kontroliran s gitarom i gitarskim pedalama koji je uključivao prave vibrafone, ksilofone, udaraljke (čak i tonski ugođene boce s vodom), harmoniku i tko zna što još, obzirom da je to „glazbeno postrojenje“ fizički zauzimalo skoro cijelu pozornicu.

Na početku su na binu izašli Metheny i Grenadier – čisti „suhi“ žičani jazz magično je ispunio dvoranu. Grenadierova izvedba bila je fantasična, jednako melodizna kao i toliko ritmično naglašena da se izostanak bubnja kao intrumenta nimalo nije osjećao. On je bio i bubanj i bas istovremeno. Publika je s oduševljenjem reagirala čim je Metheny odsvirao uvod pjesme „Bright Size Life“, ujedno prve skladbe s njegovog istoimenog debi albuma iz 1976. koji je snimio u 21. godini i koju je ovog puta odabrao za drugu po redu. Uslijedile su „Change Of Heart“ i „Soul Cowboy“ na kojoj se na bubnju pridružio Bill Stewart, koji je u istoj i solirao nekoliko puta što je ujedno bilo novo pumpanje koncertne energije. Jer ako su Metheny i Grenadier do tada u dvorani „disali punim plućima“, s izvrsnim i glasnim Stewartom su počeli „sabijati zrak“. To ozračje se nastavilo i prilikom izvođenja skladbe „James“, da bi potom uslijedilo „davanje zraka“ publici s baladom „Always And Forever“. Nova doza vatrene komunikacije dogodila se u „Question And Answer“ i u „The Bat“.

Pet Metheny je u Zagrebu također zasvirao svoju legendarnu Pikasso 42-žičanu gitaru – jedinstvenu kombinaciju gitare, harfe i mandoline, za koju je po riječima jednog od ljudi iz njegovog tima s kojim sam pričao nakon koncerta, nacrt napravio na salveti (ah, koliko je samo povijesnih nacrta narisano na salveti, op.a), predao ga kanadskoj graditeljici gitara Lindi Manzer koja se oko izrade mučila tri godine i to naplatila slavnom gitaristi oko 90.000 američkih dolara. Hrvatska publika je s Pikasa slušala „The Sound Of Water“ prije nego su crni zastori maknuti s velikih kutija na pozornici u kojima je bio Methenyjev „laboratorij zvuka“.

Završna zvukovna megalomanija itekako je imala pokriće. Njena nezgrapnost posjedovala je svoj sklad. Kakofonijom je majstorski upravljao Pat Metheny i cijeli dojam je bio kao da sudjelujete u eksperimentalnom igranju dječački zaigranog gitariste na teatar-mašineriji čarobnjaka iz Oza.

U vrhunskoj izvedbi i raspoloženje publike je bilo takvo. U rasprodanoj dvorani koja je „pucala po šavovima“ jer se sjedilo i po podu, aplauzi su bili dugački i vatreni. Je li u tome i dio zasluge imao i uspjeh nogometne reprezentacije koji se dogodio u isto vrijeme, teško je reći, ali bila je riječ o večeri za pamćenje i izvan okvira Zagreb Jazz Festivala.

Valjda na Pata Methenyja nećemo morati opet čekati dvadeset godina. No ako je takva sudbina, oni koji to dožive će vjerojatno u istim „udobnim“ stolcima u istoj dvorani gledati potpuno sijedog gitaristu koji u ormaru ima 36 Grammyja i međusobno s ushićenjem komentirati kako su na tom istom mjestu njihovi djedovi krajem XX stoljeća svjedočili i uživali u prvom Methenyjevom ukazanju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X