Paul Weller ‘On Sunset’ – na odmoru

Osunčan i opušten. Odmoran i zaigran. Tako bi se ukratko mogao opisati 15. solo album Paula Wellera koji je u ovu 2020. ‘banuo’ kreiran u jednom sasvim drugom periodu.

Paul Weller ‘On Sunset’

Najavio ga je u još u ožujku singl „Earth Beat“, duet s Col3traneom koji je odisao decentnim ulaskom u R&B, tj. pop vode. Izrazito plodan u proteklom desetljeću koje zaokružuje s čak šestim albumom izdanim u tom periodu, Paul Weller kao da je odlučio zakucati na vrata pred kojima nije dosad bio.

Dok je početak dekade pripadao jakim rock albumima „Sonik Kicks“ i „Saturns Pattern“, Weller je posljednjih godina krstario od filmske glazbe („Jawbone“) do kantautorskog izičaja na albumu „True Meanings“ kojim nije uspio postići snažan autorski pečat kakav je ostavio 1993. s „Wild Wood“. U tom smislu „On Sunset“ je zaigrao na kartu modernog, time i korak prema pop mainstreamu.

No Paul Weller ne bi bio to što jest da nije za poputbinu uzeo psihodeliju i poneki eksperimentalni obrazac kako bi izbjegao prvoloptašku i pravolinijsku monotoniju, što mu je ipak samo donekle pošlo za rukom. Već sam početak djeluje obećavajuće višeslojnom „Mirror Ball“ koja kao da je sastavljena od nekoliko pjesama konstruiranih na način pretapanja i nekoliko različitih produkcija i kontrastnih glasnoća. Jest da je to stari trik za natjerati slušatelja da poglasni slušanje u startu u kojem raskoš otvaranja s malim zakašnjenjem zarobljava čula svojom punoćom, no to uvodno ‘zakucavanje’ ubrzo počne popuštati s nizanjem solidnih, ali pitkih i predvidljivih pop brojeva poput „Baptiste“ i „Old Father Tyme“.

Psihodelično talasanje s improvizacijskim session točkama usidereno je u središnjem dijelu u „More“ i „On Sunset“ koje se kotrljaju u skoro sedam minuta trajanja, ali drugi dio materijala sve do završnice opet upada u sigurne gabarite pop singlova idealnih kao soundtrack obiteljskog nedjeljnog ručka. Dakako, sve je to vrhunski ispeglano da croonerski vokal vremešnog gospodina ‘Modfuckera’ popunjava svaku točku na skali ugode. No opet, kao da je sve nekako ostalo ‘na pola puta’.

Duh modernog upliva u plesne ritmove, vjerojatno u svrhu pomlađivanja publike nekadašnjeg aktera grupa The Jam i The Style Council, kao da poništava prokušani zanatski pristup kreiranja singlova jednako kao i odlasci u pop narative šezdesetih u pjesmama „Equanimity“ i „Walkin’“. U tom smislu „On Sunset“ je ona vrsta albuma s kojima njegov autor poseže za željom potvrđivanja i dokazivanja da jednako razumije nove tokove, kao što zna podigrati i nekim starim revijalnim manirima, kao što to radi s posljednjom „Rockets“, orkestracijom koja bi odgovarala i jednom Franku Sinatri da je kojem slučajem živ.

I uz sve, tu na koncu dolazi i potpuno promašeni vremenski narativ, za što Weller dakako nije nimalo kriv. Naime, on je imao gotov album u trenutku kad se 2020. još uvijek nije pretvorila u korona-ludilo. „On Sunset“ je album za neku drukčiju 2020. – normalnu kao što je bila normalna 2019. godina. „On Sunset“ je u svojoj srži kontrapunkt 2020. godini – sve njegove teme i razmišljanja o svijetu prije ovog svijeta. To možda i nije nimalo loše, jer je i glazba sama po sebi vrsta eskapizma, ali ipak teško je ne pomisliti o promašaju kad se u konotaciju ove i ovakve današnjice stavi preplanuli Paul Weller koji kao da je svoj unutrašnji balans pretočio u pitki i jednako tako balansirani album kojeg kao da je radio u pazama između wellnessa i sunčanja na nekoj egzotičnoj destinaciji.

Ocjena: 6/10

(Polydor / Universal Music, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X