Kako biti glazbena legenda, a ostati aktualan i ne zahrđati? Na to pitanje Paul Weller u svojoj 57. godini i dalje ima potvrdan odgovor.
„Saturns Pattern“ njegov je 12. studijski album koji je pored Jana Kyberta producirao i Amorphus Androgynous, točnije britanski elektro-producentski dvojac Garry Cobain i Brian Dougans koji stoje iz The Future Sound Of London. Upravo uvodna „White Sky“ nosi njihov potpis ‘svemirskih gitarskih udara’ čime Paul Weller već u startu naglašava svoju spremnost za glazbenim iskorakom. „White Sky“ odjekuje power beatom, škripi kroz mutirani industrial, a opet ima snažno uporište u klasičnom rocku koji je za ovu priliku ‘umiven’ skoro do neprepoznatljivosti, kao i sam Wellerov vokal.
Naslovna „Saturnes Pattern“ isprva se čini kao aranžmanski džumbus posvađanog klavira s ritam sekcijom, ali ubrzo postaje jasno da je to izvrsna koncertna ‘dizalica’ u kojoj se u ekstravaganciji kroz kratka sola nadmeću brojni instrumenti. Nakon toga je možda očekivano da „Going My Way“ donese prvo baladno ozračje. I donese, ali samo u uvodu koji je tu da slatko zavara u još jednom sklopu maštovitog, ali pitkog poigravanja tempom. Dok „Long Time“ donosi Stoogesovske proto-punk oktane (kao i jedva čujno, ali primjetno ‘kljucanje’ po klavirskoj tipki), „Pick It Up“ kao da skuplja komadiće njujorške funk soul scene 1970-ih.
„I’m Where I Should Be“ dokaz je da Weller jako dobro pliva kroz predjele modernog chill-outa ne gubeći na svojoj prepoznatljivosti naslanjajući je na prvi, može ga se nazvati Wellerovski klasik, „Phoenix“ u kojem ima svakog začina pomalo od space rocka do onog klasičnog potpisa britanštine koju su razvijali Clapton i Winwood, ali i tu Weller u finalu pjesme centrifugira trance stvarnost. Trance neočekivano presiječe s roots bluesom „In The Car…“ kojim kao da pred kraj albuma naglašava da u svom švrljanju vremenom i prostorom nije zaboravio zamutiti i muljevite vode delte Mississippija. No i u toj pjesmi spaja nespojivo poput namjerno naglašenih klasičarski klavirskih pasaža s brutalnim ‘šarafljenjem’ potenciometara kad su u pitanju filteri na vokalu. Iz ‘blues auta’ na kraju izlazi na ‘gradske ulice. „These City Streets“ nokturno je modernog velegrada i Weller uspješno dočarava tumaranjenjim uslijed nesretne zaljubljenosti.
„Saturns Patern“ tako je uistinu svemirski obrazac putovanja kroz glazbu odgovarajući svim kakofoničnim izazovima sadašnjice, ne dozvoljavajući slušatelju da u niti jednom trenutku osjeti u kojem smjeru će pjesme skrenuti, a skreću bez prestanka. Nabacivanje svega i svačega naravno nije neka mudrost, ali učiniti to smisleno, zanimljivo, novo, a opet prepoznatljivo najveća je vrijednost te vrste pristupa – iskoristiti beskrajne mogućnosti, a ne utopiti se u moru istih.
Kad se samo ovlaš krene u podsjećanje Wellerovih solo početaka (nakon The Jam i Style Council), dakle istoimeni debi (1992.) i genijalni „Wild Wood“ (1993.) i usporedi ih se sa „Saturns Pattern“ uočljiv je nevjerojatan pomak u poimanju glazbe, kao što je očito da je stari mačak i dalje sposoban i željan dijeliti lekcije mlađim kolegama o tome kako rock prilagoditi imperativu šarolike glazbene stvarnosti.
Ocjena: 9/10
(Parlophone/Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
