Pavel u Tvornici – rođenje novog zagrebačkog croonera

Svi koji su se jučer, tog 15. ožujka, zatekli u Tvornici svjedočili su tom rođenju. Ambiciozna je to priča i pokazalo se da ima svoje zaleđe iako je to bio tek drugi koncert Pavela.

Pavel u Tvornici (Foto: Nino Šolić)

Ovotjedna koncertna turneje započela mi je u srijedu sa Sabatonom u Tvornici – mega-adrenalinskom heavy metal bombom koja je poput najčistijeg MDM-a punila energijom prisutne. Nastavilo se u četvrtak s Gustafima u Vintage Industrial Baru – humpa-cumpa u odnosu na Sabaton, ali opet večer puna ritma i emocija na potpuno drugoj mentalnoj platformi. Završetak turneje bio je (opet u Tvornici) sinoć na Pavelu i Noli – chillout za kraj, moglo bi se reći.

Obzirom da se okupilo oko 500-600 posjetitelja, večer je bila prilično uspješna, jer treba uzeti u obzir da je bila riječ o drugom koncertu Pavela općenito. Prvi je održan prije pet godina u Saxu (pohodio sam i taj, pa koliko god zvuči blesavo, toliko je i istinito da nas ima koji smo bili na svim koncertima te grupe, tj. aliasa Aljoše Šerića). Koliko god bilo čudno postavljati pitanje, kao je moguće da jedan projekt koji je u debi fazi bio predstavljen uživo samo jednom doživi i svoj nastavak, pa još da taj nastavak bude u nekoliko kategorija nominiran za Porina, toliko treba imati u vidu da je Aljoša Šerić uporni karakter koji se trudi zaokružiti svako poglavlje svoje priče. Ne treba gubiti iz vida ni njegovu aktualnost kroz bend Ramirez, koji je upokojen i eutanaziran upravo na istoj pozornici Velikog pogona Tvornice kulture na koju je sinoć izašao njegov novi mini orkestar. Tako da cijeli taj hype oko Pavela u ovom trenutku nije baš nešto što je nastalo preko noći.

U stvari nastajalo je dugo. Više od pet godina, koliko je trebalo Šeriću da otkrije kako je jedan slučajni usputni projekt, ustvari puno snažnije naglašeno njegovo „pravo ja“ u odnosu na ono što je do tada, a i solidan broj godina nakon toga mislio da jest u poziciji frontmena Ramireza. Odijelo Pavela je ono u kojem se osjeća najudobnije i najprirodnije, sa svim onim senzibilnim detaljima zbog kojih je za neke hipster broj jedan u gradu, a za krug obožavateljica tajanstveni lik na razmeđi između Balaševića, Predina i Dedića – pristojni dečko finih manira i ranjive duše koji vjeruje u svoje stihove.

Upravo su te obožavateljice tijekom dvosatnog koncerta pjevale zajedno s Aljošom sve refrene, kao da to već rade godinama, a ustvari svima je, bar po pitanju pjesama s posljednjeg albuma „Od prve zvijezde ravno“ to bio prvi put. Pravo skidanje junfa. On je bio pažljiv i nježan, a one su izgarale. Sve je bilo „po pravilima igre“, od samog ugođaja stotinjak zapaljenih svijeća i lučica, prigušenog svjetla i tepiha na sredini pozornice – kao da je riječ o ljubavnom gnijezdu u koje zavodnik mami ‘žrtvu’ mirisima, zlatom i tamjanom. Pa zatim pažljivo raspoređenim glazbenicima u polukrugu oko Aljoše koji je sa svima njima mogao biti u prisnoj komunikaciji, čime je glazbeni ugođaj još više postao onaj ‘kućni’. Možda nije uopće slučajnost što je kao prva izvedena „Moj stan je prekinuo s njom“. Sve je tom prilikom bilo kao hod po jajima. Osjećalo se kako Šerića trese uzbuđenje i neka vrsta nesigurnosti prvih koraka u tim ‘novim cipelama’, ali kad je dvorana prihvatila refren, taj feedback je zavario vezu koja se počela ispreplitati i razvijati tijekom večeri, a sigurnost je bivala sve jača kako su se nizale „Sve si gluplji što stariji bivaš“, „Tobago“, „Zvončicu može biti sram“, „Bolje“…

Nola u Tvornici (Foto: Nino Šolić)

Novi zagrebački crooner je u svakom slučaju rođen, a svi koji su se tog 15. ožujka zatekli u Tvornici svjedočili su tom rođenju. Ambiciozna je to priča i pokazalo se da ima svoje zaleđe. Ambiciozan je bio i sam nastup, već po činjenici što je bio razdijeljen u dva dijela, dok je u ‘poluvremenu’ gostovala pulska grupa Nola u svom skresanom „Piano“ obliku, ali opet dovoljnom za produljenje emotivne tenzije publike posebice kroz „Dio tebe“ i „Iznad oblaka“ koje je Gabrijela Galant Jelenić tako suvereno izvela uživo.

Jedina stvar koja se nikako nije uklopila u tu vrstu ‘akustične groznice večeri’ bio je nastup kantautora Zvonimira Varge koji je prvi izašao na pozornicu. Bilo je to iskustvo ‘Spinal Tap susreće Džimija Barku’ – raštimana gitara, promašeni tonaliteti i pijane izvedbe pjesama Balaševića i Bowieja. Pa sad je li uistinu bio pijan ili je kojim slučajem izašao na pozornicu pod prisilom, dotični glazbenik je pošteno blamirao svoj lik i djelo tijekom tih minuta koje su mu ipak trebale biti važne u tom trenutku. Možda je tu bitnu lekciju naučio post festum, ako je kojim slučajem potom gledao nastupe Pavela i Nole. Jer oni ništa nisu prepustili slučaju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X