Pearl Jam ‘Live on Ten Legs’ – bolja prošlost i još bolja sadašnjost

Novi koncertni album velikana iz Seattlea ustvari nikome nije bio potreban, no ipak se radi o jednom od koncertno najuzbudljivijih rock bendova u povijesti. Pa stoga, zašto ne?

Pearl Jam 'Live on Ten Legs'

Nema ziheraškijeg diskografskog poteza od objavljivanja live albuma Pearl Jama. Jednostavno zato što među tridesetak najvećih aktivnih velikih rock and roll bendova, koji ciklički obilaze svjetske dvorane i stadione, ne postoji nijedan koji je koncertno jači od Pearl Jama. Pustite sad po strani osobne ukuse, neke druge koncerte koji su vam se usjekli u pamćenje, žanrovske afinitete, nakupljene godine, zrelost, generacijski jaz i Rozgin Porin – ako ste ikada u životu stajali pred pozornicom na kojoj je svirao Pearl Jam u trenutku kad vas je zapuhnuo „Rearview Mirror“, ne treba vam ništa više objašnjavati. Ja, doduše, nisam, budući da tu najnabrijaniju stvar s drugog albuma nažalost nisu odsvirali u Zagrebu 2006., no repertoar nije ni toliko bitan.

Bitno je, ili bi barem trebalo biti, što pred sobom imate petoricu frajera koji se ne skrivaju iza specijalnih efekata, preskupe scenografije, pomno osmišljenog imidža i velikih parola. Pearl Jam u stanju je i najvećim cinicima dokazati da ono što oni prodaju nije laž, da svoj status ne duguju ni producentima niti marketingu te da časno prodaju tekovine ono malo preostalog neokaljanog rock and rolla. Pearl Jam su stara škola, čiji koncerti ne završavaju vatrometom, već euforijom, transom, suzama i s obaveznom „Rockin’ in the Free World“.

E baš ta prosvjetiteljska himna Neila Younga, za divno čudo, ne zatvara njihov najnoviji koncertni album „Live on Ten Legs“, kojega je Universal brže-bolje objavio nakon što su Eddie Vedder i društvo najavili studijsku pauzu od godinu ili dvije, ne bi li se malo posvetili obiteljima. S obzirom da je Pearl Jam godinama uporno prodavao vlastite bootlege za kikiriki, kako bi spriječio njih da se bogate na nama, novi live album nije baš ni bio prijeko potreban. No, dobro, kako se ove godine slavi dvadeseta godišnjica „Tena“, a i sam se naziv albuma referira na njihovo prvo live izdanje „Live on Two Legs“ iz ’98., recimo da je povod opravdan.

„Live on Ten Legs“ ne predstavlja kompaktan koncert Pearl Jama, koji razrađenom dinamikom dovodi slušatelja do nekoliko nezaobilaznih vrhunaca, ovisno na koje stvari svršavate. Pa ako ćemo biti cjepidlake, onda recimo da je činjenica da je album sastavljen od snimki nastalih od 2003. do 2010., njegov najveći problem. U smislu protočnosti. No, to bi zbilja bilo istjerivanje maka na konac. U stvarnosti, nekih većih prepreka za uživanje u albumu, kojeg otvara Strummerova „Arms Aloft“, a zatvara slavna B-strana „Yellow Ledbetter“ – i nema.

Album je doslovno sastavljen kao presjek karijere grupe – svaki album dao je svoju najpoznatiju djecu. S „Tena“ su tu obavezni „Jeremy“, „Alive“ i „Porch“,  „Vs.“ Je ustupio „Animal“ i „Rearview Mirror“, „Riot Act“ zastupljen je s „I Am Mine“, album „Binaural predstavlja pjesma „Nothing as it Seems“, s  „Yielda“  je odabrana „In Hiding“, s „Vitalogyja“ slušamo „Spin the Black Circle“, a tu je i „World Wide Suicide“ s albuma „Pearl Jam“. Zadnji studijski CD „Backspacer“ dobio je zavidnu minutažu s „Got Some“, „The Fixer“, „Unthought Known“ i „Just Breathe“, a između svega nekako su se progurale „Public Image“ od PiL-a i „State of Love and Trust“ sa soundtracka „Samaca“.

I što nam ovaj popis želi reći? Možda da Pearl Jam nema lošeg trenutka u karijeri? Ma sigurno ima, mora ga imati, samo ga još nitko nije prepoznao. Pričekat ćemo dokumentarac Camerona Crowea „Pearl Jam Twenty“, možda je on iskopao nešto…

Ocjena: 8/10

(Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh