Razgovor s najboljim šibenskim prijateljem i vjernim suradnikom preminulog književnog velikana Ive Brešana.
Pero Mioč se, nimalo svojom voljom, u zadnja tri dana našao u središtu šibenske medijske pozornosti. Ne zato što je 76-godišnji Mioč proslavljeni kazališni redatelj i prevoditelj, što on i jest, već zato što je desetljećima bio nerazdvojan prijatelj s Ivom Brešanom, književnim velikanom koji je preminuo prije dva dana u jednom zagrebačkom domu za starije.
U trošnom dnevnom boravku Pere Mioča, prepunom knjiga i papira, na stolu su gorjele dvije svijeće, a stajala je i boca domaće šljivovice iz Tuzle. Neotvorena.
– Svijeće su za Ivu, a rakija za vas. Ja neću, mene boli glava, ali vi morate nazdraviti pokojniku.
Iako je pokojnik odavno prestao piti?
Brešan je prestao piti 21. veljače 1992. godine, kada je pao ispred jednog restorana. I da konobar nije bio u sanitetu u vojsci, već bi on od tada bio pokojni. Izračunali smo da je te večeri popio olimpijski bazen najgore i najotrovnije rakije bivše države, Badelove šljivovice. Od tada nije popio niti kap.
Ide li vam na živce što ste u ova dva dana glavni sugovornik svim šibenskim medijima?
Ma nisam ja glavni, ne bih htio biti glavni ni u čemu.
Ali mediji su ipak u vama prepoznali najboljeg Brešanovog prijatelja…
Poznavali smo se od 1970., a prijateljevali smo od kad sam se preselio u Šibenik 1985. godine. Od tada smo bili nerazdvojni. I prije smo bili dobri, ali smo se nalazili samo za vrijeme Dječjeg festivala. Te ’85. su me zvali da napravim jednu predstavu, pa su me Brešan i još neki nagovorili da napravim još jednu, i tako se više nikad nisam vratio u Zagreb. I uopće se nisam kajao zbog toga, jer sam u Zagrebu svaki dan pio dvije tablete dnevno protiv glavobolje.
Pa i sad vas glava boli, možda vam je i Šibenik počeo zadavati glavobolju?
Ma ne, ja se ne tužim na Šibenik, on je takav kakav jest. On je moj izbor, i ako nekom trebam prigovoriti, onda sam to samo ja, a ne grad.
Vratimo se na Ivu Brešana, vašeg prijatelja. Nekrologe o njemu uglavnom pišu oni koji ga znaju kao autora…
E, ne znamo ga kao autora, u tome je tragedija. Sve je to upitno, jer ljudi ne čitaju, oni se samo prave da čitaju. Pročitao sam svaku njegovu riječ, većinu toga već i u rukopisu. Međutim, evo ja slušam vaše kolege koje vrlo autoritativno i neodgovorno govore da je bio direktor Kazališta, što on nikad nije bio. On to nikad nije ni htio biti, to ne bi imalo ništa zajedničko s njegovim habitusom. Želeći ga uzdignuti, oni ga ponižavaju.
Dakle, Brešan kao prijatelj…
On je bio izniman prijatelj, pouzdan, nije lako obećavao, ali je obećanja ostvarivao. Sklon vicu, čak i crnom humoru, sklon šali na svoj račun. Brešan je po svom biću bio filozof, a stjecajem okolnosti postao je i profesor filozofije. Međutim, filozof je kategorija više od profesora filozofije. Na jednoj strani je erudicija, znanje, a nadrugoj kreativnost, ta božja, prometejevska iskra u čovjeku. Kad se to ujedini, e onda smo blizu genijalnosti. Ivo Brešan je bio upravo to. Osim toga, imao je i taj književnički dar kojega je iskoristio na najbolji način, a društvo mu je vratilo na najbezočniji način.
Na što mislite?
Čujemo od jučer da je „najveći“, „jedan od najvećih“, itd… A nisu mu izdali sabrana djela, nisu mu izdali izabrana djela, nije ušao u projekt „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, što je neoprostivo! I nije postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Premda je bio predložen i to, paradoksalno, od strane Ivana Aralice i Nedjeljka Fabrija, dva akademika. Međutim, drugi se akademici nisu složili, a vrlo su dobro znali i zbog čega – uz Brešanovu zvijezdu , njihovi ferali bi potamnjeli.
Kako je on to doživljavao?
Nikad to nije komentirao, iako znam da mu je intimno bilo žao. To je bio čovjek koji nije mrzio, jer je to ogroman duševni teret, nije bio zavidan niti jalan. On je po horoskopu blizanac, dakle tražio je ono što je mislio da mu pripada, a to je bilo vrlo malo, i ako je on imao to, nije ga bilo briga ako netko drugi ima pedeset puta više. Od Silvija Strahimira Kranjčevića do danas, već sam to javno rekao, Brešan je najveći moralni autoritet u hrvatskoj književnosti. Pa nek’ se na mene naljute sve moje kolege…
Na čemu to temeljite?
On je u svojim dramama znao smisliti zaplete i zlo, ali nije živio zlo. Od toga je bio cijepljen. Ljudi, i to ne samo u Šibeniku, nisu ni svjesni koliko je njegovo naslijeđe koje nije opipljivo, koje nije krkanluk na koncu „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“. To je ono što je apstraktno, što je u zraku, što je duhovnost. Tek sad kad je umro, tek sad će početi živjeti. Brešan sad počinje rasti i sve više će se javljati zanimanje za njegovo djelo.
Režirali ste u Krakowu njegovo djelo „Arheološka iskapanja kod sela Dilj“, pa ste vjerojatno i najrelevantnija osoba za procjenu Brešanova umjetničkog statusa izvan granica Hrvatske…
Gdje god da je igran, u Beču, Njemačkoj, po cijeloj Europi, doživljavao je ovacije. A Poljska je posebna priča. „Hamlet u Mrduši Donjoj“ imao je devet premijernih predstava u poljskim kazalištima, znači devet različitih redatelja, glumaca, scenografa, skladatetelja… Snimljen je film, pa i TV-film. Bilo je pitanje ugleda u Poljskoj, za kazališta koja drže do sebe, da imaju na repertoaru Brešana. Teme u njegovu „Hamletu“ su esencijalne, vječne.
‘Hamlet’ mu je u bivšoj državi donio i status nepoželjnog autora.
Brešan se zbog svog „Hamleta“ u Jugoslaviji našao u vrlo nezavidnoj situaciji. Nije vjerovao u doktine, dogme. Kad kažem dogme, one mogu biti dvosmjerne – vjerske, kao i one koje su proistekle iz Marxa. Nije prihvaćao nijedne. Brešan nije odgovarao ni farizejima, ni saducejima, odnosno ni Crkvi ni neoliberalima. Farizeji su ga proglasili bezbožnikom, psovačem, što on nije bio. Brešan nije bio ateist, nije bio agnostik, on je bio tipičan primjer skeptika u hrvatskoj književnosti i filozofiji. Nije to bio skepticizam po Hegelovom ili Comteovom modelu, on je bio bliže antičkom poimanju. A to što ga je Crkva proglasila psovačem, to je zato jer su ga čitali pogrešno, ali ne iz neznanja, nego im je tako više odgovaralo. Brešanovi likovi psuju, a ne on. Njegov najveći moralni, ljudski uzor bio je Isus Krist, ali to mu nisu priznavali, jer Isusu se divio kao čovjeku, a ne kao Bogu ili otkupitelju.
A ‘saduceji’?
Marksizam je najprije prokazao Marxa. Što je Marx napravio od čovjeka kad mu je oduzeo dušu? Potrošnu robu.
Zar čovjek nije to i sad?
Sad je isto marksizam, samo s druge strane. Zato Brešan nije vjerovao nijednoj ideologiji i vlasti. To je bilo u fokusu njegovog promatranja, kao i moralna deformacija ljudi koji se skupljaju oko vlasti. Pitaju me od jučer često može li se popraviti to što Ivo Brešan nije primljen u HAZU, kao i sve te druge nepravde? Ne može se ništa popraviti sve dok u Hrvatskom saboru vrvi od Bukara, Mačaka i svih tih likova iz Mrduše Donje. A isto vrijedi i za HAZU. Brešanu možemo pripisati i hrvatski dramski novogovor. Kažu da je bio komediograf, no on nije pisao ni komedije ni tragedije. Pisao je tragične groteske. A zašto? Zato što se tragedija, u antičkom smislu riječi, danas ne može ostvariti; nema više borbe između Boga i Vraga, između dobra i zla. Sad je borba između zla i zla. Zbog toga se on nakon „Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj“ našao na ledu. U najpotentnijim stvaralačkim godinama, od ’72. do ’79., bio je prešutno zabranjen. A zbog njegove knjige „Država Božja 2053.“, Crkva bi, da je u stanju, učinila isto što je učinio Komitet s „Hamletom“. Koja je, dakle, razlika između Crkve i Komiteta? Radi li se o dvije ideologije ili, pak, o jednoj? On je to prepoznavao i tome se znao nasmijati.
Naš je duhovni zavičaj, dakle, i dalje Mrduša Donja?
Da, i to je ono što je on pokazao i dokazao.
I što se Šibenika tiče?
Tako je, ali nema grada u Hrvatskoj koji se može mjeriti sa Šibenikom.
Po čemu?
Po ljudima koje je dao naciji. Vrančići, Skjavetić, Dedić, Brešan, Tavelić… Šibenik je dao nevjerojatne ljude.
Da, ali s odlaskom Brešana u Šibeniku nije ostao nijedan živući velikan.
Ma ima ih, kako ne. Krste Juras, Tomislav Baran, Goran Višnjić…
Ma, dobro, oni su uspješni i cijenjeni, ali sad baš da su velikani…
Ha, pa ne možemo očekivati da svake godine imamo jednog Fausta Vrančića. Ima u Poljskoj jedan pojam „narodni genij“. Pripadajuća teorija kaže da se u narodu svakih stotinu godina pojavi jedan narodni genij, osoba u kojoj se utjelovi duhovnost cijelog naroda.
Što se njegovog disidentstva tiče…
… ma on nikad nije htio biti disident! On je bio neposlušnik, ali nije izazivao. On je mislio. Drugi su ga smještali u ladice koje su njima odgovarale.
Znači, s takvim se statusom nije identificirao?
Time se nije opterećivao. Sve je to bila politika, naravno. Nije pristajao na dogme i ideologije, a to je dovoljno da budete neomiljeni. On je uglavnom pisao o politici i vlasti, međutim, u nekim povijesnim razdobljima politika je bila ravna filozofiji, danas više nije. I nije to samo naša boljka, pogledajte Mađarsku, Njemačku, Poljsku, Češku… Sve je devalvirano, nema više narodnih genija.
U svom zadnjem romanu ‘Sedam stuba do trona’, doveo u pitanje stvarnost, rekavši da živimo u iluziji. Je li s godinama postao ciničan prema životu?
Ne bih rekao da je to bio cinizam, ali ironija jest. On je, ustvari, bio realist, ali ne na tradicionalan način, već realist jedne teško shvatljive realnosti u kojoj živimo. Nepodnošljive.
Kako to da nikad nije napustio Šibenik?
On bi možda i dulje živio da nije bilo te vokacije Šibenika. Pristao je na torture u tom domu u Zagrebu, na teretanu i vježbe, jer je sanjao o tome da će mu to pomoći da se vrati u Šibenik i uđe u kavanu među svoje prijatelje. To mu je bila glavna inspiracija.
U tom domu proveo je nešto više od mjesec dana, je li mu teško pao taj odlazak?
Strašno teško.
Od čega je umro?
Brešan je počeo umirati prije dvije godine. On je to znao, i ja sam to znao. On nije govorio meni, ja nisam govorio njemu. Počeo je umirati od onog trenutka kad više nije mogao sjediti za kompjuterom i kad nije mogao u sjedećem položaju normalno čitati. Ostala mu je jedna nedovršena novela, a imao je ideju i za sljedeću.
Mediji bez iznimke naglašavaju da je umro tri mjeseca nakon svoje supruge Jele Godlar, pokušavajući proturiti tezu da se zbog njezinog odlaska i sam odlučio ‘predati’…
Ne bih ja to dovodio u vezu, nije on bio takav tip. Njemu je Jela nedostajala, njezina je smrt bila nagla i neočekivana. Ali Brešan nije bio emotivni ovisnik, on je imao svoj svijet za koji se držao. Imao je tu svoju imaginaciju i stvaralaštvo, imao je tu svoju želju da ponovno bude u mogućnosti pisati.
Kad ste se posljednji put čuli?
Dan prije smrti. Pitao sam ga kako je, rekao je da ima temperaturu. Ali ima jedna nevjerojatna stvar; pisao sam za časopis Forum esej o Brešanu i kad sam stavio točku na zadnju rečenicu, nazvao me Vinko Brešan da mi kaže: „Otac je umro“.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
