Londonski The Libertines bili su posljednji rock’n’roll bend starog kova, jedan od onih čiju je glazbu nemoguće odvojiti od života na rubu i drogiranih ekscesa za koje je bilo teško vjerovati da im neće doći glave. To se prvenstveno odnosilo na Petea Dohertyja, jednog od dvojice lidera grupe i medijski zasigurno najpraćenijeg junkieja posljednjih godina, iako po pitanju rasturanja svim i svačim previše nisu zaostajali ni Carl Barat, John Hassall i Gary Powell. U svom tom kaosu očekivano su implodirali 2004. godine, no vrlo dobri povratnički album ‘Anthems for Doomed Youth’, kao i nova Dohertyjeva solo ploča, začepili su usta svima koji su ih željeli otpisati i dokazali kako još uvijek imaju što za reći i odsvirati.
„Hamburg Demonstrations“ najvećim dijelom zvuči kao da ga je Pete, koji na samostalnim izdanjima svom imenu dodaje slovo „r“, pisao jutro poslije nekog velikog, trijumfalnog nastupa Libertinesa, u trenutku kada se ekstaza prethodne noći pretvara u mamurluk, a razuzdani afterparty postaje raspadnuti mozaik sjećanja i emocija.
„She Is Far“, „Flags from the Old Regime“ ili „Down for the Outing“ tako su više odšaptane nego otpjevane, uz akustičnu gitaru i efektno samozatajne orkestracije kao jedinu pratnju. Samim time, stvarno je impresivno kamo su sve Doherty i producent Johann Scheerer odveli ove lo fi balade. Uvodna „Kolly Kibler“, primjerice, evocira europsku jazz školu i folk pop prije nego što se odnekud pojave vokali kao preslikani s „Pet Sounds“ Beach Boysa. „Down for the Outing“ sadrži i malo kreativnog ludila Toma Waitsa, dok u uvodu „Oily Boker“ prepoznajemo Neila Younga iz prve polovice sedamdesetih. „A Spy in the House of Love“ u tome je otišla korak predaleko pa sa svojih nekoliko bitno različitih i gotovo nespojivih dionica djeluje kao „jam session“ u kojem Doherty uzaludno pokušava objasniti ostalim muzičarima kako ide pjesma.
Simpatično raštimani „feel“ imaju i brže stvari na albumu, s iznimkom dueta sa Suzie Martin „Birdcage“ koji je sasvim lako mogao postati jedna od „ukletih himni“. Hamburg kao mjesto snimanja također nije slučajno odabran, već predstavlja posvetu počecima „fab foura“ iako su razbarušeni, „everything goes“ aranžmani mnogo bliži kasnijim, psihodelijom protkanim radovima Beatlesa.
Pozornost, možda i više nego ikada dosad, vrijedi posvetiti i njegovim stihovima, bilo da se radi o prisjećanju i posljednjem pozdravu izgubljenoj i potrošenoj mladosti, dirljivom oproštaju od Amy Winehouse („Flags from the Old Regime“) ili prkosnoj i bijesnoj „Hell to Pay at the Gates of Heaven“. Riječ je o svojevrsnoj modernoj inačici protestnog folka šezdesetih u kojoj autor, svjestan i konačno pomiren s činjenicom da glazba ipak ne može učiniti svijet boljim, zabludjelim dušama nudi da izaberu hoće li njihovo oružje biti AK-47 ili J-45, omiljeni model gitare Johna Lennona.
Ukratko, ovaj je album bolji od svega što je snimio s Babyshamblesima i tek za nijansu slabiji od već odavno kultne trilogije Libertinesa!
Ocjena: 8/10
(BMG, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
